[0:00]Pozdrav i dobrodošla. U današnjoj epizodi pričamo o stalno aktualnoj temi, a to je planiranje vremena. Ono što tu temu čini toliko aktualnom je činjenica da danas postoje tolike metode i alati kojima je svrha da nam uštede vrijeme, a zapravo ljudi nikada nisu percipirali da imaju manje vremena, odnosno da su u većoj gužvi. I taj paradoks koji se današnjem čovjeku događa, vjerujem da ne može biti objašnjen samo lošom organizacijom, kako pojedinac za sebe uglavnom smatra, već ono kako ja to razumijem je da vlada jedno globalno pogrešno razumijevanje odnosa prema vremenu, koje se onda sada već počelo generacijski prenositi. A kada se nešto generacijski prenosi, onda imamo jednu veliku razinu rizika da će stvari biti prihvaćene kao takve bez da ih mi provjerimo, odnosno bez da ih testiramo. Pa tako onda naša mlada generacija uopće ne propituje je li istina da ne možeš imati vremena, je li istina da moderni čovjek stalno juri i stalno je u nekakvoj žurbi, ili je to naučeno ponašanje. Svatko od nas u svom takozvanom spremniku uvjerenja i ideja u svijetu ima zapravo čitav niz stečenih vjerovanja i ponašanja, kojima je bio izložen od malena. I onda više uopće ne propitujemo zašto to radimo, zašto je to tako, je li to tako uopće, nego se ponašamo u skladu s time. E sad, kako ja u svom radu volim jako propitivati sva uvjerenja i sva ponašanja i ideje koja stoje u pozadini cijelog mog rada je upravo to da suvremena žena provjeri i propita apsolutno svaki dio svoje svakodnevice i odnosa sa sobom.
[2:04]Je li to nešto što bi ona danas birala ili je to nešto stečeno, nametnuto i usvojeno onda kada još možda nije imala osviještenu slobodu izbora. Zašto? Zato što svi mi, dakle, muškarci i žene su danas rođeni upravo sa cijelim nizom nametnutih očekivanja što bi mi u toj nekoj ulozi trebali raditi, kako živjeti i kako se ponašati. Tako da je neka moja misija da onda potaknem ljude da što više to prvo osvjeste, a onda u skladu sa svojom odlukom i promjene onako kako njima odgovara. E sad, kakve sve ovo veze ima s planiranjem vremena? Pa zapravo ima zato što je promjena odnosa prema vremenu prvenstveno odluka. I iako nam se na prvi pogled može činiti da je to vrlo jednostavna odluka, da naravno svi želimo promijeniti odnos sa vremenom i svi želimo imati više vremena, da je to zaista tako onda situacija ne bi bila onakva kakvu sam spominjala na samom početku. Kada god neki društveni fenomen poprimi globalne razmjere, a manjak vremena to definitivno jest učinio, onda promjena načina života obrnuto od tog nekog globalnog trenda zapravo povlači jedno dublje pitanje, a to je pitanje pripadanja. Iako toga nismo svjesni na dnevnom nivou, jurnjava za obavezama i prenatrpane to do liste su jedan od načina na koji se moderan čovjek povezuje sa društvom. Jer u svijetu u kojem svi negdje jure i žure, ti ako ne žuriš, ti se onda ne uklapaš. Dakle, ti se po nečemu izdvajaš. I iako je našem racionalnom dijelu mozga vrlo jasno da je to pozitivno odstupanje od norme, dakle, da je ta promjena i to razlikovanje od većine nešto što je pozitivno,
[4:06]starom dijelu mozga, dakle onom primitivnom mozgu je odstupanje ugrožavajuće. Tu dolazimo do jedne dubine cijele ove teme, ali ono što zaista vjerujem je da kada god postoji neki kolektivni problem kojeg toliko stručnjaka pokušava riješiti, čak i individualna na dnevnom nivou i kada pričamo o takvim razmjerima nekog problema, onda to znači da jednostavni trikovi, alati i metode nisu dovoljni, nego da je upravo i potrebno ući u samu srž problema, odnosno u puno dublje slojeve ove teme nego što je to metodologija na kojoj se uglavnom zadržavamo. Ovo nisu jednostavne teme i puno je lakše pričati o tome koji planer je bolji od kojeg ili na koji način koji planer, rokovnik ili što god koncipiran, ali to nisu stvari koje će iskorijeniti problem i koje će promijeniti naš način na koji planiramo i organiziramo svoje vrijeme. Zašto ja na ovaj način pristupam ovoj temi? Upravo zato što sam ja bila osoba koja je konstantno jurila, koja je stalno živjela u uvjerenju da nema dovoljno vremena, da neće sve stići, da mora žuriti. I ono najgore da ako ne žurim i ne jurim nisam uspješna i to je već bilo poprimilo toliko daleke razmjere da ja zapravo uopće nisam bila u trenutku. Ili sam bila u prošlosti ili sam bila u dalekoj budućnosti i u nekom silnom planiranju iz nekog grča, ali u sadašnjem trenutku sam bila vrlo vrlo rijetko. I ako sam ja to uspjela promijeniti, i ako ja danas radim manje nego ikada, a postižem rezultate bolje nego ikada, onda zaista vjerujem da to može svatko. A ključne dvije stvari koje su mi u tome pomogle i koje ja sada poučavam svoje klijentice jesu dvije stvari. Prvo je da ne možemo i ne trebamo mijenjati vrijeme, već trebamo raditi na promjeni svojih misli i uvjerenja.
[6:28]A drugo, što je potpuno kontradiktorno svemu što smo učili i čuli do sada, je da kada planiramo, onda prvo moramo planirati odmor. U današnjoj epizodi ćemo se više baviti ovom drugom temom, zato što je to nešto što nam je strano, ali moram naglasiti, to nije kontra intuitivno, iako se isprve čini. Reakcije svih mojih klijentica u poduzetništvu kada ovo krenu primjenjivati je identična, a to je da im se isprve čini ovo apsolutno krivim, a uskoro čim krenu sa primjenom shvate koliko je to intuitivno i prirodno, ali smo naučili drugačije. Kada kažem da nam je intuitivno, ali da smo naučili drugačije, onda mislim na to da prvo se fokusirati na obaveze, a onda na odmor nije nešto što je nama urođeno ponašanje,
[7:29]nego nešto što smo stekli socijalizacijom, odnosno odgojem. A budući da ja u svom radu polazim od uvjerenja da tek onda kada se vratimo u svoju prirodu, odnosno uskladimo sa onime što je nama ljudima prirodno,
[7:44]da tek tada možemo najbolje rezultate postizati, onda smatram da je jako važno da kada učimo o promjeni odnosa sa vremenom i planiranju da osvjestimo i to da kada smo bili mali, prva stvar koju smo naučili kada smo primjerice išli u školu je da moramo prvo napisati zadaću, onda se možemo igrati. Moramo prvo ponoviti sve što smo radili u školi tog dana i pripremiti torbu za sutra i po mogućnosti prelistati knjigu ili bilježnicu da bismo se pripremili za sve što nas sutradan očekuje, a tek onda se možemo početi igrati, odnosno odmarati. E sad, koji je tu problem? Problem se događa kada mi odrastemo i kada više nemamo četiri ili osam školskih predmeta, nego kada smo odrasli ljudi koji imaju i obaveze u kućanstvu i obaveze u obitelji i obaveze na poslu, a pogotovo ako pričamo o poduzetnicima. Jer poduzetnik nema osam sati radnog vremena, pa da to radno vrijeme na neki način odbroji i postavi tu neku granicu kada je dosta, kada je kraj, kada se možeš početi igrati, odnosno odmarati, nego je poduzetnik zapravo osoba koja konstantno ima nešto za raditi. To ne znači da mora raditi, ali nažalost, velika većina poduzetnika upravo zato što nema šefa i radnog vremena koji će odrediti tu granicu, sam sebi tu granicu ne zna pronaći. Zašto? Zato što vjeruje da što više radi, to će imati više rezultata, a ono što se događa je da krene polako raditi sa sve manjim postotkom svoje snage i energije, jer se mi trošimo jednako kao i naša baterija na mobitelu. I onda radimo sa 20% energije, očekujući 100% rezultata, po mogućnosti 200%. I što se onda događa? Budući da su naši rezultati u skladu sa našom energijom, onda smo mi silno frustrirani i nezadovoljni jer rezultati nisu onakvi kakve bismo mi htjeli. I što onda većina zaključi? Moram raditi više. Nitko ne dođe u tom trenutku do zaključka aha, moram odmoriti. Kada dođemo do tog zaključka, OK, moram predahnut, vrlo često to već znači da smo ili debelo u burnoutu ili u nekoj bolesti, pa nam je onda fizičko tijelo dalo do znanja ja više ne mogu.
[10:32]Ja više ovako ovim ritmom ne znam, ne mogu i neću. I ovdje bih dala jednu usporedbu koja jako lijepo pokazuje zašto i ja i moje klijentice u programu zapravo imamo puno bolje rezultate otkad primjenjujemo ovaj princip, a to je primjer profesionalnih sportaša kojima je odmor, odnosno dan kada ne treniraju, sastavni dio njihovog treninga, odnosno sastavni dio njihovog profesionalnog života kao sportaša. Zato što kada oni ne rade trening, tada njihovi mišići imaju to vrijeme za oporavak, za rast i to je jednako važan dio treninga kao i ono kada na primjer dižu utege, trče, plivaju, što god da rade. I dok su profesionalni sportaši toga vrlo svjesni, poduzetnici nažalost toga gotovo uvijek nisu svjesni, nego misle da to što više nemaju radno vrijeme znači da je moraju raditi non-stop. A to onda uglavnom rezultira dugoročno time da kada rade, ne rade 100%, niti kada odmaraju, odmaraju 100%. I sve ovo o čemu ovdje pričam me podsjetilo na jednu uspomenu iz srednje škole kada sam po ljeti konobarila, dakle sezonski radila. I nikada mi nije bilo jasno zašto toliko poslovnih ljudi kada dođu na odmor, konstantno piju alkohol. Zašto kažem da mi je tek sada to jasno? Zato što da nisam naučila sve ovo što danas znam, a to je upravljanje vremenom i principi planiranja u skladu sa svojom energijom, ja bih sigurno bila jedna od tih osoba. Ne zato što sam sklona alkoholu i ne zato što imam bilo kakav problem s time, nego zato što čovjeku, odnosno našem mozgu jednostavno nije prirodno da od toliko stvari konstantno razmišlja. A kada si poduzetnik, onda zaista imaš ogroman broj stvari o kojima moraš misliti, pored uobičajenog života kojeg svi živimo i svih stvari o kojima svi kao ljudska bića u današnje vrijeme razmišljamo. Moraš voditi ekstra jako puno toga i iz tog razloga ako ne uzimaš pravovremeno odmor, tvoj mozak je konstantno u aktivnim valovima, da sad ne pričamo o nazivima jer uopće nije potrebno. Dakle konstantno je aktiviran dio mozga koji govori akcija, akcija, akcija, akcija i kada tako možda razmišlja, onda mu treba nekakav, nekakva stvar iz vana kada smo na odmoru da bi nekako nulirala tu akciju i da bi nam dala do znanja, OK, sad se možeš opustit, sad se možeš odmorit. Samo pogledajte u svojoj okolini ako znate neke poduzetnike koji duže rade i koji ne primjenjuju ovo o čemu ovdje pričam, kako imaju potrebu ili tresti nogom, ili stalno nešto šarati po papiru ili imaju brze radnje u smislu nikako ne mogu se zaustaviti, ne mogu biti sami sa sobom, kada god ili sjednu na kavu ili šetaju u more, moraju nekog nazvati da slučajno ne bi na tren stali, jer je njihov mozak stalno u tom valu akcija, akcija, akcija. I za kraj ono što želim reći je da se ja u svom radu, odnosno u programu kada poučavam ostale poduzetnice kako da planiraju i organiziraju svoje vrijeme, vodim načelom od najvećeg ka najmanjem. Što to znači? Znači da ako gledamo na razini dana ili tjedna kako da postignem to da krenem prvo odmarati, a onda napraviti sve što mi je potrebno, kada i onako, iako ne odmaram, ne stižem raditi sve što bih trebala, onda ćemo vrlo vjerojatno biti jako frustrirani zato što zaista na tom jednom mikro području, odnosno danu ili tjednu ne vidimo prostor u kojem možemo primijeniti ovaj princip. I upravo zato radimo na način da prvo radimo veliki godišnji plan koji je vrlo fleksibilan i vrlo, rekla bih, površan u odnosu na mjesečni ili tjedni, zato što naravno da je period od 365 dana jako nepredvidiv. I puštamo jednostavno prostor da se dogode neke stvari izvanredno i da se dogode puno brže nego što smo možda planirali, ali to nije razlog da ga ne radimo. Samo moramo preoblikovati način na koji ga radimo i naravno da ćemo sasvim drugi proces koristiti kada radimo godišnji ili kvartalni plan, ili s druge strane, kada radimo mjesečni, tjedni ili dnevni. Dakle, to što ti možda u ovom trenutku nedostaje vremena i što ne znaš kako isplanirati svoje vrijeme i kako pronaći vrijeme za odmor, ne znači da je to nemoguće. I ne znači da ljudi koji pričaju o tome da imaju itekako vremena i za odmor i za hobije, izmišljaju ili ne postižu dovoljne rezultate, jer velik broj mojih klijentica i ja smo dokaz suprotnog. Nego ono o čemu se radi je da samo još nisi pronašla metodologiju da sve ovo o čemu ovdje pričam primijeniš na sebi. Zašto ti ovo govorim i zašto sad ne idem u detalje planiranja koje radimo u procesu kroz program poduzetnije? Zato što iako bismo mi svi voljeli odmah primjenu alata, odmah mi pokaži proces da to napravim i to je to, zapravo je prvi korak prema promjeni upravo to da se mi za nju otvorimo, odnosno da prekinemo taj lanac o kojem sam na početku pričala gdje jednostavno na globalnoj razini imamo potpuno pogrešna uvjerenja po pitanju odnosa sa vremenom. Tako da koliko god nam se beznačajan i mali korak činio, prvo je on ključan, a to je da povjerujemo da je moguće i drugačije. Nadam se da ti je ova epizoda bila korisna i zanimljiva. Svakako podijeli s nama ukoliko uspiješ ove principe iskoristiti u svom rasporedu i čujemo se u idućoj epizodi.
