[0:00]Kad me Vera pozvala da dođem u Beograd i održim ovo predavanje, rekla je: "Saro, ti si sama smisli temu iz tih tvojih tema mindzeta i uvjerenja o novcu o kojima inače pričaš." Međutim, kada sam krenula pisati te bilješke, shvatila sam da sve te informacije svi ovdje već imamo. Dakle, ne postoji jedna informacija koju ja vama mogu dati u ovih 20 minuta, a da ju vi već nemate u sebi, da ju već niste čuli, ne mora biti od mene, od bilo kojeg drugog mentora, koča i terapeuta. I onda sam razmišljala, ako svi znamo sve te informacije i ako je to sve toliko poznato, ako svi uspješni ljudi pričaju o svojim koracima, zašto nismo svi u 3%. I danas ćemo zapravo pričati o tome. Ja bih molila samo aha, aha, ja to upravljam, pa da. Pa da, uvijek mi upravljamo. Dakle, ovdje na slici lijevoj možemo vidjeti prabaku. koja je morala preuzet teške fizičke poslove zato što je pradjed otišao trbuhom za kruhom u Ameriku, ne bi li zaradio nešto više za svoju obitelj. A na desnoj slici vidimo i mene, otišla i ja trbuhom za kruhom, odnosno mindsetom za uspjehom, isto tako preko oceana u Ameriku. Ova je slika sa nedavnog Millionaire Summita koji na kojem sam bila u Portoriku. Ono što je različito između putovanja mog pradjeda i mene, pored nekih ovako da li business class ili nije, ima jedna ključna razlika. A to je da je on otišao neopterećen mojom pričom, ali ja kada sam odlazila u Ameriku, ja sam odlazila opterećena njegovom pričom. A to znači da sam kao mala jako puno slušala tatu koji mi je pričao kako ne samo moj pradjed nego svi djedovi u selu ako su htjeli nešto više za svoju obitelj, onda su morali otići preko oceana što je značilo veliko odricanje i veliko žrtvovanje. To je značilo da nisu vidjeli svoju obitelj nekoliko godina, da su njihova djeca odrastala bez da ih oni vide. I to je bila moja prva lekcija o velikim ciljevima. Ako želiš ostvariti veliki cilj, ako želiš nešto više od života, moraš se odricati, moraš se jako puno žrtvovati, moraš trpeti i moraš birati između obitelji i tog tvog velikog cilja. I zapravo to je samo jedna u nizu velikog broja priča sa kojima sam odrastala ja, ali i svi mi ovdje. I ja vjerujem da smo mi svi došli danas ovdje sa jednim cijelim koferom svih tih uvjerenja, strahova, misli, sa kojima ulazimo u svaku privatnu, ali onda i poslovnu interakciju. I to znači da niti jedna naša interakcija, pa tako niti akcija u poslu, nije neopterećena. U svakoj od njih mi nosimo taj svoj kofer. I onda sam odlučila da umjesto da vam pričam o tome, da vam pokažem što sam ja to sve donijela.
[3:13]Pa evo da vidimo.
[3:46]Ovo ovdje je bluza moje mame koju je nosila samo u posebnim prilikama. I to znači da sam ja od malena učila što znače posebne prilike. Znači, kad se mama ovako lijepo obuče, onda to znači da idemo ne na nešto važno. Dakle, ako će me netko drugi vidjeti, neki drugi ljudi, onda se moramo obući lijepo, jer su oni važni. I u zagradama je onda pisalo: "Ti nisi važna." Dakle, doma možeš biti kao krpa. Druga stvar koju sam naučila, dakle druga lekcija je bila to da se ovakva odjeća nosi samo kada je poseban trenutak. A poseban trenutak je onaj kojeg je netko drugi, društvo deklarirao posebnim. To znači da sam naučila, opet neizrečenu lekciju, da ja od ovog sad trenutka u kojem jesam ne mogu napraviti poseban trenutak osim ako je netko drugi rekao da je ovo važno. Znači konferencija je važna pa ćemo se lijepo obući, ali doma, to je nevažno, nitko nije rekao da je ovo poseban trenutak. I voljela bih da dignete ruku, malo vas slabije vidim od ovog svijeta, ali voljela bih da dignete ruku ako ste ikad čuli, danas dolazi važni gosti izvadio ono ljepše posuđe. OK. Sad samo zamislite kako se mi ophodimo prema svojim klijentima sa tom lekcijom. Znači ovako otprilike ide to uvjerenje. Ovi klijenti koji su mi tu, dakle, ovi moji doma koji su mi poznati, koji mi se stalno vraćaju sa kojima sam jako dobra, lako za njih, daj staro posuđe, ono malo pohabano. Al ovi novi moraš ostaviti dojam. Pogledajte koliko je to pogrešan fokus u poslovanju. Umjesto da novo posuđe dajem sebi i klijentima koji su tu, koji su mi domaći, koji su mi poznati, ne, ja idem ostavljat dojam tamo nekome, jer je netko drugi uvijek bitniji od ovoga našeg.
[5:58]Tamara me gleda, šta si obukla.
[6:03]Ona bi od ovog napravila show čovječe. Dat ću ti ovo za prodaj.
[6:12]Žene će zaradit na ovome.
[6:17]Ovo je majica koju je moja mama uvijek nosila na posao. I ova majica je puna lekcija o tome što je posao i kako se sa poslom živi. Ova majica me uči da je posao nešto što se trpi i što se odrađuje zato što nam to plaća račune. I samo zamislimo koliko sam ja, a i svi mi ovdje, uvjerenja i misli morala proraditi kada sam ja kretala u razvijanje posla kojeg volim. Dakle, ja, ja sebe nazivam ambasadorom imposter sindroma u tim počecima zato što sam ja cijelo vrijeme pričala: "Ma ne, ovo je pre dobro, ja u ovome uživam, znači ovo nije ozbiljan posao." I onda sam morala zapravo sav taj mindset oko toga što znači posao promjenit da bih zaista priznala sebi da ovo je posao. Da to što sam ušla u to iz strasti ne znači da nije pravi posao. I sigurna sam da je barem svatko od vas jednom čuo: "Kad ćeš ti naći pravi posao?" E, to je ova majica koja nije nitko morao reći, ta majica je meni to progovarala. I sjećam se da sam kao mala jako htjela da mama ostane doma malo duže da se družimo, trebalo mi je to vrijeme sa njom. I rekla sam joj, pa ono kao dijete najnormalnije, vrlo jednostavno kaže što želi: "Mama, zašto ne ostaneš doma?" Onda bi mi mama rekla: "Pa znaš, moram ić na posao." Onda bih ja rekla: "Pa, šta ti je posao važniji od mene?" Onda bi mama rekla: "Pa ne, naravno da si mi ti važnija. Tebe više volim." Pa dobro, ako mene više voliš, zašto si više na poslu nego sa mnom? Pa joj, znaš, zato što mi posao daje kune, a sa kunama ti mogu priuštiti sve što tebi treba. I onda u malom dječjem mozgu to vrlo jednostavno, pa ti mi trebaš. I to je ono što meni ova majica govori. Dakle, meni je trebalo odnos, meni su trebali ti trenuci i to je moja motivacija između ostalog sa kojom ja danas radim. Zato što ne želim da većina mog dana bude fokusirana na nešto što mi nije važno, nego mi je samo nekakav cilj kojeg trpim ne bi li dugoročno ostvarila nešto sljedeće.
[8:55]Ovo je vesta moje bake koja me naučila što je to prava žena i kako se prava žena ponaša. U ovoj vesti je baka uvijek nosila onako hranu, speglanu odjeću, sve što je trebalo. I ova vesta me naučila da su svi veći prioritet od mene. I da je svačija tuđa potreba veća i vrjednija nego što je moja. I da prava žena je ona koja je udovoljila prvo svima, a tek onda sebi. Ako to stavimo u kontekst svog poslovanja, ja sam ove tri godine imala preko 1200, sad je malo trebalo ažurirati brojku, ali preko 1200 klijentica. Da sam ja nastavila po uputama ove veste radit, ja bih bila apsolutno sigurna u teškom burn outu. Jer zadovoljit potrebe preko 1200 ljudi, a da vaše potrebe prvo nisu zadovoljene, to je definitivno recept za burnout. Tako da sam ja prvo morala proraditi sva uvjerenja koja mi je ova vesta donijela, a to je da moja vrijednost nije definirana tom mjerom koliko se ja mogu smanjiti. Kao: "Ajme, bako, baš je danas dobar ručak." "Ma joj, kao, pa svaki dan je kao, mislim, isti je, nije poseban." "Ajme, bako, baš danas imaš dobru frizuru." "Joj, vidi nje danas. Oprala sam kosu." Dakle, ova vesta me je mene naučila da svaki kompliment i svaku zahvalnost moramo umanjit, da se slučajno ne bih uzdizala. Bolje da se ti spustiš. I sa takvim mindsetom ja se ne bi mogla penjat u visine. Jer bih vjerovala, kao što jedno vrijeme jesam, da sam onda umišljena, pokvarena, loša i da sebe uzdižem iznad drugih ljudi. I zapravo ova vesta koliko god me učila davati, s druge strane morala sam naučiti neko svoje davanje, obući neke svoje veste davanja iz jednog drugog mjesta. Ne iz moranja, nego iz želje. Ne iz onog moram dati, nego želim dati zato što ja imam dovoljno.
[11:30]E, ovo je moja vesta. Ova moja vesta predstavlja sve moje edukacije, psihoterapijske škole, fakultete, volontiranja, podcaste, mentore, učitelje, knjige, sve. I koliko god ulagala i koliko god stavljala tih slojeva svoje odjeće, imam osjećaj da i dalje ne dopiru do mene. Kao da nešto stoji između mene i onoga što učim. I to je onaj trenutak kada osjećaš taj veliki most između znam i osjećam. Ja ovo imam na sebi. Ja ovo znam. Ja posjedujem ovo znanje. Ali ne dopire do mene. Ne osjetim ga. Kao da nešto stoji i da mi ne da da primjenim i da napravim u skladu s tim što sam naučila. Primjerice, naučim kako da se istaknem na mreži.
[12:41]Ali nešto mi govori da se ne ističem. Nešto mi govori da ostanem nisko i mala i zajedno sa svima i da se slučajno ne razlikujem. I onda ja razmišljam: "OK, šta, šta sad radim? Mislim, toliko ulažem, učim, želim nešto, želim radim, želim napredovat." Aha. Fali mi još edukacija.
[13:24]Mislim da je to sad to, da sam našla onu edukaciju, super mi je mentor, mislim da, da sam sad ovoga, mislim da je to sad to.
[13:38]Previše mi je. Previše mi je svega.
[13:46]I zapravo se sad osjećam gore nego prije. Ne kužim. Znači, sad se osjećam još gore, jer mi je ovo sad dokaz da da sam ja glupa, jer ako toliko ulažem, di su rezultati?
[15:43]Sad bih vam voljela kratko ispričati jednu pričicu o Michelangelu koja kaže da kada je on izradio taj svoj čuveni kip Davida, onda je Papa došao do njega i pitao ga: "Michelangelo, kako si uspio od tako običnog komada kamena napraviti ovakav kip?" I ono što mu je Michelangelo odgovorio je fascinantno, on je rekao: "Ali David je cijelo vrijeme bio ovdje. Ja sam samo maknuo dijelove koji nisu David." I vjerujem da je upravo to ono što mi osobnim razvojem radimo. I kada gradimo svoj mindset, koliko god građenje povezujemo sa dodavanjem, kao dodaš cigle pa se izgradi kuća, zapravo osobnim razvojem vrlo često izgleda tako da prvo neke druge cigle moraš maknut, da bi onda nešto drugo stavio na svoje mjesto. Nema više slojeva, da ne brinete. Voljela bih da sada, nakon što smo pričali o tome koja uvjerenja moramo maknuti, da sad malo se prebacimo na ponašanja, pa ćemo onda napraviti jednu kratku vježbicu zajedno. Ja ću vam davati dio po dio upute, a vi ćete se zbrajat bodove, ali pošteno. Nema, nema nagrada i nema djeljenja rezultata tako da molim vas da igramo pošteno. Dakle, ja ću vam pročitat dva niza navika. Jedne koje rade pozitivno za vaš uspjeh, a druge koje rade negativno za vaš uspjeh. I onda ćemo vidjeti šta vaši rezultati govore. Dakle, ja pročitam niz od nekoliko pozitivnih prvo navika i onda ću vam dati uputu da si zbrojite koji rezultat imate pa ćemo onda ići dalje. Inače samo da znate, ako jednom preskočite meso u obroku, to vas ne čini vegetarijancem. Tako da molim vas ako ja kažem meditacija i ti kao 2018. sam ono meditirao, to se ne broji. Znači, ono, ako stvarno to radite, samo onda brojte. OK. Znači, kvalitetan san minimum 7 do 8 sati svaki dan. Pisanje dnevnika. Jutarnja i ili večernja rutina. Redovita fizička aktivnost. Delegiranje. Redovito učenje i čitanje na tjednom, a poželjno i dnevnom nivou. Planiranje i rad na svojoj glavi. To znači coaching, psihoterapija, mindset, mentor, što god. OK, sad zbrojite bodove, koliko ih imate? Samo zapamtite taj zbroj. Sad idemo na one negativne navike i opet samo zbrajate bodove. Tračanje. Korištenje mobitela prva stvar ujutro ili zadnja stvar navečer prije spavanja. Nekontrolirani overthinking. To znači svjesni ste da overthinkate i da imate problem ali povodom tog problema ništa ne radite. Zakrčenost prostora u kojem živiš. Pristajanje na sve, odnosno people pleasing. Multitasking. Scrollanje dulje od 15 minuta dnevno i samokritični unutarnji govor. Sad zbrojite te druge rezultate. I ono što je sad potrebno da napravite je da od pozitivnih navika, dakle od zbroja kojeg ste tu dobili, oduzmete ove negativne. Znači prvi zbroj minus drugi zbroj. I vidite koji ste rezultat dobili, odnosno što vaš rezultat govori. Ja sam ovu vježbu prvi put radila na svom mastermindu i bilo je, bio je puno veći niz, bilo je nekakvih 18 za 18 protiv navika.
[20:02]I radili smo na način, ovo to nismo mogli, bože to nas je puno, ali mi smo to radili na način da svaka navika koju napraviš jedan iskorak napred. I tako su žene hodale, hodale, hodale. I onda sam rekla: "OK, sad idemo negativne navike." I šta mislite gdje su stale? Na početnu poziciju. Dakle, nije dovoljno da uvodimo nove navike. Hladan tuš, to sad svi, sad ću to i ja. Meditacija, to sad svi, to ću sad i ja. I sad ti to sve radiš, radiš, radiš i kao, ali nema rezultata. Nema zato što sve ove negativne su snažna sila koja te vuče natrag. Jednako kao i kod uvjerenja, nije dovoljno da dodaješ nove slojeve, važno je da prvo makneš neke koji su ti višak. Jednako je tako i sa našim navikama. Dakle, užasno je važno da prije nego što krenemo uvodit neke nove navike, se suočimo sa sobom koliko god to teško bilo i vidimo: "OK, šta trebam prestat radit?"
[21:30]Ono što vam za kraj samo minutu želim reći je zašto sam ja danas došla ovdje. Mene ovdje nije doveo posao. Za mene ovo nije poslovno putovanje. Razlog zašto sam ja bez imalo razmišljanja kad me Vera pitala kao: "Ej, pa Sara, jel' bi ti došla?" Rekla da. Je zato što ja vjerujem da je ovo što mi ovdje radimo puno veće od posla i da je ovo zapravo jedan pokret gdje je završila era trbuhom za kruhom i gdje ulazimo u eru mindsetom za uspjehom. I zato vam hvala jer ste dio ovog pokreta. Hvala u moje ime i svih koji će taknut. Hvala.
