[0:00]On ne kaže grob, on kaže zemljo, ali zašto kaže zemljo škrt? On tu zemlju atribuira pridjevom škrt. Zato što ta zemlja više nju nikad neće vratiti. On joj da nije možda umrla, priznao svoju ljubav, sad se kao ohrabrio. Kad dobijete pjesmu dragi maturanti i maturantice, krenite upravo ovako, strofa po strofa. Je malo ti stihovi jesu malo ovako, treba se probiti kroz to granje. Ali zapravo kad se krene tri četiri puta pročita, mislim da ćete vi doći. Znači i obavezno gledajte što se ponavlja, to će vas nekako voditi. Odmah se vidi kako se ovdje ponavlja na početku svakoga koliko, koliko, koliko.
[0:46]Pred nama je četvrta emisija o Francesku Petrarki. Četvrta. Već pazim koji Da, da. broj govorim. Napravili smo do sada dakle pregled života, stvaralaštva, obilježja, petrarkizam i onda smo krenuli na analizu zbirke uz interpretaciju nekoliko pjesama. Dosta ovako temeljito do sada. Petrarka to zaslužuje i Petrarku moramo tako napraviti. Mislim da i učenicima odnosno maturantima je uvijek ta pjesnici su im nekako najnepoznatiji, ne znaju što bi s njima. I zato mislim da je dobro da malo te pjesme i pročitamo, analiziramo, pokažemo im zapravo što mogu s tim napraviti da to nije teško. I tako da moramo, treba to sve dobro raščlaniti. U ovoj emisiji napravićemo drugi dio zbirke poslije smrti gospođe Laure. Naime, pjesme nakon Laurine smrti, do sad smo sve pokazali, znači ljubavnu bol, blagoslovljenje trenutka kad ju je vidio, opis Laurin idealiziran i tako dalje. Međutim, drugi dio zbirke je potpuno drugačiji, jer je ona umrla. Dakle, i ne razlikuju se te pjesme. On nju i dalje voli od onih znači pjesme su vrlo slične onima dok je bila živa, ali smrt je ipak uništila svaku nadu. I ovdje motiv smrti donosi nešto novo. To nismo do sad imali. Imali smo onu ja želim umrijeti od ljubavi. To se kaže umrijeti ljubavi, ali ovdje smrt doista bila stvarna. No, ono što je važno, dakle, pjesnikovo srce je jednako gori da se poslužim Petrarkinim nekakvim riječima i sintagmama. I on i dalje pati za nedostižnom gospođom. A osim snova i viđanja u kojima zamišlja da se razgovara s umrlom Laurom, prisutna su i sanjarenja u kojima mu dolazi misao kako bi on joj da nije možda umrla, priznao svoju ljubav, sad se kao ohrabrio. Uhh zapravo nastavlja se ova ljubavna priča. Ona je zamišljena, ona se nikad nije ostvarila, ali zapravo ide dalje. I možda ću krenuti s pjesmom 300. Uhh, već sam rekla da ove pjesme nemaju naslova, nego su označene rimskim brojevima. A ako želimo naslov, onda obično se uzima prvi stih, tako da ova pjesma ima naslov Koliko zavidim zemlji škrt tebi. Pročitaću je kao nekakvu najavu drugog dijela ove zbirke, kao što smo pročitali onu prvu. Pa kaže: pomalo je onako čudna. Koliko zavidim zemlji škrt tebi, koja grliš onu što mi je skrivena. I braniš mi oca lijepa lica njezina, gdje je svakog boja mir nalaže sebi. Koliko svodu što lakom zatvara duh, što od lijepih udova odijeli, ne htijući nikom ništa da udijeli, te se za druge rijetko kad otvara. Koliko dušama što sad po sudbini sa njome slatkom i svetom se druže. A za kojom žudjah uvijek u vrelini, koliko smrti što je žudnje ove zgasila u njoj, njene oči služe zaborava sad joj, a mene ne zove. Sad ću ponovno analizirati cijelu pjesmu. Znači sonet, sve to znamo, rima je ovdje A B B A C D D C i tako dalje. Znači odmah to možemo vidjeti, to smo već naučili stih je 11-ac. Međutim ovdje će se ponoviti gotovo identični motivi iz prethodnih pjesama, ali na drugačiji način. Jer on počinje s koliko i svaka strofa započinje s koliko. Znači jednim usklicom i svaka strofa završava uskličnikom. Kao što smo tamo imali blaže, tako ovdje kaže, koliko ja zavidim zemlju tebi jer je njegova draga pokopana u zemlju. Ona je mrtva, ona je u grobu. On ne kaže grob, on kaže zemljo, ali zašto kaže zemljo škrt? On tu zemlju atribuira pridjevom škrt. Zato što ta zemlja više nju nikad neće vratiti, o tome se radi. Zato je to dobra pjesnička slika. Ali on nekako eufemizira taj grob i kaže koja grliš onu što mi je skrivena.
[5:14]Ne, ona on kaže zemlja grli nju, znači grljenje je isto iskaz ljubavi. I ali on kaže on zemlji zavidi i kaže da mu zemlja brani od sjaj lijepa lica njezina. Znači opet imamo njeno lijepo lice i od sjaj, kao što smo imali u prethodnom gdje ga je to lice očaralo i bilo je prekrasno. Ali sad zemlja ne da da to lice dođe ponovno pred njega. U drugoj strofi on zavidi svodu. Uhh kaže svod je kao grobni, onaj svod vjerojatno poklopac na grobu. Koliko svodu što lakom zatvara duh, što od lijepih udova odijeli, udovi su dijelovi tijela. Kaže kad je pao taj svod na grob, gotovo je, više ne htijući nikom ništa da udijeli, te se za druge rijetko kad otvara. Znači, ne može, pao je taj poklopac i gotovo je sve. Treću stvar koju zavidi. Znači, on zavidi svima njima jer su s njom na bilo koji način, ovo je jako zanimljivo, ovo je katreni su bili zemlja, grob, taj poklopac na grobu, odnosno nekakvoj grobnici, pretpostavljam. Uhh ovdje su duše. Kaže zavidim dušama što sad po sudbini sa njome slatkom i svetom se druže. On kaže zavidim svima onima koji su s njom u raju. Zašto znamo da je raj? Jer kaže svetom. On nju naziva svetom. A za kojom žudja uvijek u vrelini. Opet imamo onaj motiv vrele ljubavi, gorim od ljubavi i tako dalje. I četvrta stvar koju joj zavidi, kaže koliko smrti, zavidi smrti, što je žudnje ove zgasila u njoj. Znači, on zavidi čak i smrti. Njene oči služe zaboravak sad joj, a mene ne zove. Naime, te oči ponovno su oči kao i prethodno, ali one više nemaju sjaja. Jer Laurine oči služe smrti da boravi u tim očima. Te oči više nisu zvijezde. Smrt je sad u njima i ne zovu ga više te oči, ali vidimo da ih Petrarka ponovno, dakle on ih na neki način rabi ponovno. To je jako, jako važno. Kad dobijete pjesmu dragi maturanti, maturantice, krenite upravo ovako. Strofa po strofa, je malo ti stihovi jesu malo ovako, treba se probiti kroz to granje. Ali zapravo kad se krene tri, četiri puta pročita, mislim da ćete vi doći. Znači, i obavezno gledajte što se ponavlja, to će vas nekako voditi. Odmah se vidi kako se ovdje ponavlja na početku svakoga koliko, koliko, koliko. I sve isti motiv, on zavidi zemlji, grobu, dušama i smrti. Na svemu što sad svi oni skupa baštine. Lau, njezino tijelo, duše u nebu, s njom se druže, a on ne može se s njom družiti. Dakle, to je zapravo ista stvar kod Petrarke, ona je umrla. Sve imamo iste motive, ali na drugi način posložene. Ovdje mogu nastaviti s pjesmom 312. Nešto malo poslije ove. Sonet ni do krasnih zvijezda sve drim nebesima, tako ćemo je nasloviti, pa ovako kaže ova pjesmica. Reći ćemo ovako. Ni do krasnih zvijezda sve drim nebesima, ni do mora mirna slađan premazanim, ni do polja cvanih s ljudstvom oružanim, ni do šuma zvjerka gdje se ja se tima. Ni do dobrih vijesti koje novost kažu, ni do pjesme koja stječe slavu vjence, ni do lijepih žena što sad u studente na zelenu polju svoj pjesme slažu. Meni nije stalo. S njom je u grob palos i samo mi srce, ja sam njoj ga dao, njoj što biješe oku svjetlo i zrcalo. Dosadan mi život, kraj zovem u sjeti od velike žudnje da bih ugledao onu koju biješe bolje ne vidjeti. Jako lijepo. Isti, isti princip, pa da te uključim malo, da te malo ispitam. Kad pogledaš početak, što možeš primjetiti, što se ponavlja u prvoj strofi? Pa ponavlja se ni. Ni, ni, ni. Odlično. Ni do ovoga, ni do onoga. Tako je. Opet imamo, dakle, polisindeton. Zapamtimo da jako često. Znači ponavlja se veznik ni, sastavni negacijski veznik. Ponavlja se na početku prve i druge strofe do kraja druge strofe onda je na. Osim što je to polisindeto, to je zapravo i anafora. Anafora je glasovna stilska figura u kojoj se ponavlja ista riječ na početku stiha. I to ponavljanje kao anafor ima i ulogu nekakvog udara. Polisindeton ima ulogu naglašavanja, a anafora ima taj nekakav udar i zato se kaže glasovna stilska figura jer doista lijepo zvuči. Evo mogu pročitati. Ni do krasnih zvijezda sve drim nebesima, ni do mora mirna, slađan premazanim, ni do polja cvatnih s ljudstvom oružanim, ni do šuma zvjerka, gdje se ja se tima. Znači vidimo kako svaki put iznova krećemo u taj udar. Malo smirujemo do kraja stiha, onda ponovno taj udar. Znači ritam nam određuje nekako taj udar. Ovdje on kaže, sve ovo što nabraja u dvije katrene. Kaže ni do, ni do čega mi. Od svega toga nije stalo. To je važno. To tek kaže na početku tercine. Kaže sve je s njom u grob palo. Sve ovo, a što? Znači, on nabraja sve ljepote života i kaže sve mi je to nevažno. Znači zvijezde su mu nevažne. Vedro nebo, mirno more po kojem plove lađe, polja u cvatu, šume, zvijer, zvijeri u šumama. Dobre vijesti, on ne želi ni čuti dobre vijesti, pjesme koja stječe slavu. On čak se želi odreći svojih pjesama, lijepe žene što u studence pjevaju. Veli, ništa mi to nije važno. Sve te radosti života, radosti običnoga čovjeka, sve je to s njom u grob palo i samo mi srce, ja sam njoj ga dao, njoj što biješe oku svjetlo i zrcalo. Kaže sve to skupa nevažno jer nje više nema. Sve s njom u grob palo i ja više nemam što živjeti. I sad ovdje vidimo jako, jako zanimljivu nekakvu promjenu kod Petrarke. Obično su katrene jedna misao, ali ovdje on nama tu rečenicu koju sam ja rekla da proteže. Nama su tri strofe jedna rečenica, dvije katrene i prva tercina nam je ista rečenica. Znači najprije nabraja sve do čega mu nije stalo i onda završava ja sam njoj dao svoje srce. Dakle njoj što biješe oku svjetlo i zrcalo. Dakle ona je njemu bila sve i svjetlo i zrcalo, on se ogledao u njoj. I nama zadnja strofa, zadnja tercina, nama funkcionira kao nekakav zaključak svega što je do sada rekao. Jer on kaže dosadan mi život, jer mu ni do čega, ja sam prethodno smo čuli, nije stalo, kraj zovem u sjeti. Ovaj kraj zapravo metonimija za smrt. Znači sjetaj i nostalgija, melankolija nekakva. Od velike žudnje da bih ugledao onu koju biješe bolje ne vidjeti. On želi umrijeti da bi vidio ponovno nju, ali ovdje opet stavlja jedan paradoks. On često ima te paradokse, to smo već naučili, koju biješe bolje ne vidjeti, kao možda bi bilo bolje da je nikad nisam ugledao, ali evo sad je tako kako je. Tako da je ova zadnja tercina zapravo nekakav zaključak cijele ove pjesme, rekli bismo poanta. Evo, bližimo se kraju zbirke. Sada ćemo skočiti na 317. pjesmu ako se ne varam. Može, može 317. Ona je jako, jako dobra isto tako. Kaže Amor bi je mirnu pokazao luku. Opet vidimo da imamo Amora. Amor bi je mirnu pokazao luku, oluji mojoj dugoj puno jada. U ono časno zrelo doba kada ljudi zlo skinu, a krepos obuku. Već lijepom vidu htjedoh srce dati i čvrstu vjeru ne napasnu više. O smrti, velikim slovom je napisana smrt. Kako tvoja snaga zbriše plod mnogih ljeta, a za malo sati. I da poživje, već bi došlo vrijeme da njenom čistom sluhu pričajući slatkih mi misli, kažem staro vreme. Možda bih čuo da me glasom slijedi i svetu riječ mi zbori uzdišući, a bili bismo drugačiji i sijedi. Dakle ovo je pjesma u kojoj na neki način ponovno je rima A B B A, C D D C obgrljena. U tercinama je E F E G F G i ovdje vidimo kako nam su, kako su nam drugi stihovi u tercinama isti i na neki način ti drugi stihovi kao da vežu. Kao da vežu ove tercine u jednu cjelinu. I ovdje je za ovu pjesmu zanimljivo da je svaka strofa rečenica za sebe. Znači imamo nekakvu četveročlanu strukturu, svaka strofa je neka svoja tvrdnja. I ponovno imamo kontrast u prvoj strofi. Amor neizbježni. Amor bi je mirnu pokazao luku. Oluji mojoj dugoj, puno jada. Znači mirna luka, oluja njegova, znači u njemu osjećaji njegovi. Zapravo Amor, ljubav mu je pokazala da može biti sve mi luka je neko smirenje, zaštita na neki način. I kaže u noćčasno zrelo doba kada ljudi zlo skinu, a krepos obuku. Zapravo kako je ostario i on je ostario, jasno je već prošlo 30 godina. Već dugo, da, 20 godina je pjevao njoj pjesme dok je ona bila živa i 10 godina je ova druga zbirka nastajala. I je nešto kraća malo, ovih pjesama ima ih manje. Kaže u to i to časno zrelo doba. U to doba kad su ljudi zreli onda zlo skinu, trebalo bi biti kao mudriji, a krepos obuku. Kaže već lijepom vidu htjedoh srce dati i čvrstu vjeru ne napasnu više. I ali o smrti, kako tvoja snaga zbriše plod mnogih ljeta, a za malo sati. On kaže kako smrt u trenutku izbriše sve. Sve što je dugo godina radili su ljudi, sazrijevali, činili. To je plod mnogih ljeta. Smrt sve izbriše vrlo brzo. Tu imamo isto taj kontrast, je l'? Za malo sati sve što se puno stvaralo. I sad on kaže ono što smo mi spominjali i da poživje, već bi došlo vrijeme da njenom čistom sluhu pričajući slatkih mi misli kažem staro breme. To je onaj stih. To smo rekli, čini mi se i u prošloj emisiji da on kaže da je možda poživjela. Možda bih joj rekao što osjećam. A to što osjećam kaže staro breme. Opet je breme teret. Možda bih joj ipak rekao, ali on to ne kaže rekao bih, nego opet ima pjesničku sliku da njenom čistom sluhu, znači to govori. I onda kaže možda bih čuo da me glasom slijedi i svetu riječ mi zbori uzdišući, a bili bismo drugačiji i sjed. Kaže možda bismo možda, možda bi ona mene. Od stare dane. Al bili bismo, dakle, drugačiji i sjed. Bili bismo možda mudriji, ali u svakom slučaju možda bih joj ipak rekao što osjećam. Još sam odabrala jednu pjesmu za ovaj trenutak ovdje. A to je zapravo sonet Ja ljubljah ljeto 21. Njega sam odabrala jer mi se čini da će nam ovaj sonet 364. Ne znam ove rimske brojeve. Ima, malo je zbunjujuće ovako. Sve sam si pisala rimskim brojevima, nisam si. 364. Ovaj sonet kao da će sažeti sve što smo do sada rekli. Kaže ja ljubljah ljeto 21. Sretan u ognju, pun nade u boli. A gospa kad se srcem što je voli uzađe k nebu, deset plakha bijedno. Jer to upravo govori ovdje. Ljubio sam je 21. ljeto, 21. godinu. Opet kontrast sretan u ognju, u vatri. Pun nade u boli. A kad se gospa, a gospa kad se srcem što je voli uzađe k nebu, kad je otišla, kad je umrla, deset plakha bijedno. Znači ovdje kaže da nakon što je umrla, deset godina je pisao pjesme tugovao za njom. Ovdje imamo zapravo i njegovu osobnu sintezu te ljubavi. I onda kaže ovako. Umoran, ispričavam se. Umoran, korim život, što sve vrijedno zaboravi i zalud suze proli, sad da mu primiš ostatke te molio višnji Bože, pobožnoj, čedno. Dakle, on govori ovdje o prolaznosti života. Umoran je, znači i kori život, koriti znači prekoravati, grditi nekako život. Što sve vrijedno zaboravi i zalud suze proli, zapravo sve u životu što postignemo jednom trenu nestane, završi sa smrću. I moli Boga da zapravo mu oprosti to i kaje se zbog toga.
[19:31]Možda je mogao drugačije, jer strasti burkaju čovjeka. Kaže mogao sam bolje to napraviti. I kaže završava ovako. Od tebe ta mi tamnica bi i dana. Gospode, nek me mine vječna bjeda, poznam svoj grijeh što pravdati se ne da. Dakle, kaže Bože, pa ti si mi dao tu tamnicu. Ovdje je zapravo tamnica metafora za ljubav. Da, to je zapravo zanimljivo. To je, da, tamnica. To su ljubavni okovi, svezani, to je inače tipična petrarkistička slika. Bože, pa ti si mi dao tu ljubav, ti si mi dao tu tamnicu u kojoj sam ja bio zavezan. I kaže nek me mine vječna bijeda, i on kaže ja znam svoj grijeh što pravdati se ne da. Cijela cijeli ovaj drugi dio ove zbirke je zapravo jedna vrsta kajanja, obraćanja Bogu. Više je kontemplativna, razmišljao o prolaznosti života. Tako da smo vidjeli Petrarku kroz čitanje ovih pjesama, kako i od prvih, pa do ovih zadnjih soneta. Puno smo toga sada rekli i analizirali. Što možemo zaključiti sad nakon analize ovih soneta zapravo? Pa možemo ponoviti tvrdnje koje smo postavili na početku. Dakle i što stalno ponavljamo, tako da smo već možda i sebi dosadni, ali to je doista Petrarka. Dakle osobna patnja i ljubavna bol, dakle od ranih emocionalnih soneta do kasnih duhovnih i moralnih refleksija. I važno je njegova transformacija tjelesno u duhovno. Dakle Laura u drugom dijelu postaje nekakav univerzalizacija ideala nekakvoga. On se od onog tjelesnog gdje on opisuje njezinu kosu, kovrčice, oči, lice i tako dalje. Ovdje je to sve je prisutno, ali na potpuno drugačiji način, jer toga više fizički nema. Ono što je važno za Petrarku je stilistička dosljednost. Petrarka je majstor stilskih figura, ali dosljedan je u polisindetono, jako voli polisindeton, epitete, metafore, antiteze. Znači kontrastne slike su temelj njegovog stilskog izraza, metafore, aliteracije, asonace, ima svega u njegovim pjesmama. U zadnjem dijelu, u drugom dijelu zbirke je vrlo važna prolaznost života, ali ne i ljubavi. Dakle ljubav može proći, zato je platonska ljubav možda i važnija, jer ona traje nakon smrti kad nema više tijela. Znači, a ljubav uvijek traje. I zato život onde, ali ljubav ostaje. To Petrarka i ovdje pokazuje. I ono što smo govorili još u prvoj emisiji, dakle imamo te trubadorske elemente, odnosno odnos prema tradiciji kojoj Petrarka je jako važan, jer on uzima tradiciju pjesnike koji su stvarali puno prije njega. I reinterpretira je na novi način i po tome je on suvremen, po tome je on moderan pjesnik. To rade i suvremeni pjesnici. Okreću se tradiciji, izvlače stare stvari i reinterpretiraju. To je čak i obilježje postmoderne. Dakle, po tome je Petrarka bio zapravo suvremen. On ne ruši iza sebe što je bilo. Dakle i samo gleda naprijed svoje. Ne, on gleda tradiciju i reinterpretira je. Tako da po tome je on zapravo moderan pjesnik. Osim što je moderan, ja bih rekao da je i originalan pjesnik. Apsolutno, apsolutno. Treba znati 300 i nešto pjesama napisati na na više manje istu temu, a da budu. Uvijek originalne, nove i drugačije, da. Prije kraja ove emisije ponudićemo nekoliko tema za školski eseji, odnosno nekoliko polaznih pitanja. Tako je. I zato što su teme, kao što smo nekada zvali, danas su oblikovane kao polazno pitanje. To čak nije ni loše jer se onda lijepo krene odgovarati pa se nekako ta misao otvara. Pa evo, razmišljajući o tome što bismo mogli napisati o Petrarki. Prva tema je svakako ljubav između idealizacije i patnje. Pa bih polazno pitanje mogla oblikovati kako Petrarka u sonetima izražava proturječje između uzvišene ljubavi i ljubavne patnje. O tome smo dosta govorili. I mislim da ovo je tema o kojoj bismo mogli nešto napisati i odabrala bih dva polazna soneta. Svakako bih uvijek dala dva soneta, jer bolje da se može uspoređivati. I to je sonet 134, čitali smo ga ja nemam mira u rat ne hrlim. I sonet 317, isto smo ga čitali, Amor bi je pokazao mirnu luku iz drugog dijela zbirke. Znači uzvišena ljubav i ljubavna patnja gdje imamo prvi sonet iz prvog dijela dok je ona bila živa i gdje je sav u ljubavnoj groznici. A drugo gdje je mirna luka ipak i smirenje nje više nema. Tako da se može jako, jako lijepo napraviti ovaj moglo bi se napisati lijep školski esej na temelju ovih dvaju soneta i za kao odgovor na ovo pitanje, kako on izražava proturječje između te ljubavi i uzvišene ljubavi i ljubavne patnje. Recimo moguće su teze da stvara idealiziran i anđeoski lik Laure, ljubav kao nadahnuće, patnje. I što najvažnije, pjesnik uvijek slavi svoju bol, to je jako važno. I soneti prikazuju tu nekakvu napetost između zemaljske čežnje i duhovne uzvišenosti. Pogotovo ovaj drugi sonet koji je nastao nakon njezine smrti. Druga tema mogla bi biti što doista mislim da je zanimljiva kod Petrarke, to je prolaznost vremena i nestalnost ljudske sreće. To je po sebici u drugom dijelu, a pitanje bi glasilo na koji način Petrarka u svojim sonetima promišlja o prolaznosti i nemoći čovjeka pred vremenom. Možda se čini ovako malo teže, ali mi smo upravo ovu temu obradili ovim zadnjim emisijama i to su recimo, mogli bismo staviti sonete što radiš, što misliš, čemu sebe moriš. Soneti 273 ili sonet 361. Zrcalo, vjera, moj pratilac mi je. Mogli bismo čak staviti i ovaj sonet koji smo sad imali. Ja ljubljah ljeto 21. To je također dobar sonet za ovu analizu. Ili ovo što sam sada čitali. Koliko zavidim zemlji škrt tebi. Na isti način govori zapravo o prolaznosti i nemoći čovjeka pred vremenom. Uvijek moramo kad dobijemo analizu, kad dobijemo temu, krenuti u analizu tako da se napravi nekoliko uvodnih rečenica, stih, strofa, ritam, rima. I to je dobar početak. I čim to napišemo, već ćemo imati nešto riječi, a onda ćemo ući u interpretaciju stihova. Pa malo prepričati stihove, vidjeti koju stilsku figuru, prepoznati polisindeton najčešće, kontrastne slike i tako dalje. Tako i ovdje, jasno, već smo rekli u emisiji o školskom eseju, uvijek u uvodu predstaviti Petrarku, a mislim da to više neće biti problem. Još ću evo dvije teme reći. Ja bih osobno htjela dobiti ovakvu temu i o njoj smo dosta govorili. Kako stilske figure u Petrarkinim sonetima oslikavaju ljubav prema Lauri. I onda ako se to dobije, mislim da, da bismo stvarno mogli napisati jedan dobar sonet, jedan dobar školski esej. Sonet mi je stalno u glavi. Zato što su stilske figure neobično važne. To bi možda bila malo teža zadaća, odnosno zadatak, jer moramo se baviti samo, dakle, stilskim figurama. Ali kako su pred nama? Pa ćemo reći polisindeton, pa antiteza, pa metafora, pa epiteti. Blažen je jako čest. Pust je jako čest epitet kod njega i tako dalje. Svašta se ovdje može govoriti. Tako da mislim da bi to baš bila onako dobra tema. I držala bi nekako maturante na tekstu. Držala bih ih na tekstu kako on s pomoću polisindetona, antiteze izražava. I dok se malo prepriča jedna antiteza, druga, treća, pjesnička slika blizu je 400 riječi. I četvrta tema koja mislim da je ključna za Petrarku, to je tema nedostižne ljubavi, odnosno neuzvraćene ljubavi koja ipak ne umire smrću obožavane žene. Polazno pitanje bi bilo kako Petrarka u svojim sonetima pokazuje da ljubav nadilazi smrt. Ako dobijemo ovakvu temu, možda ne ovim riječima, ali u ovom smislu, onda svakako ćemo progovoriti o platonskoj ljubavi. Jer to je to zapravo. Ljubav nadilazi smrt i ovdje sam stavila sonet 358. Smrt ne može slatko lice gorkim činit, to je prekrasan sonet. Mogu ga čak i pročitati. I sonet 366, odnosno posljednji. U dan kad smrt mi Lauru uze dragu. Dakle ovdje bi se to dalo jako, jako dobro napraviti. Sad ću pokazati strana 106. Ovaj sonet, smrt ne može slatko lice gorkim činit. Da pokažem još jednom, i to je sada zapravo naš kraj. Kako Petrarka, ono što smo imali na početku opis njezine ljepote. Bjehu zlatne vlasi u vjetru rasute i tako dalje. Znači on ovdje to na drugi način govori. Kaže smrt ne može slatko lice gorkim činit. Antiteza slatko-gorko, suprotnost. Tvrdnja. Al od slatkog lica smrt slatka bit može. Malo paradoksalno. Znači zbog njezina slatkog lica i smrt mi je slatka. Znači stvarno paradoksalno. Ona koja dobrom sve mi misli prože, vođom mu može bit mrtvim me učiniti. Znači, ona je ta koja i čini dobro oko sebe. A onaj što znaše svojom mnogom strti tartarska vrata. To je Krist, on se sad ovdje obraća i Kristu, jer je on razbio vrata paklena. Koji krpi svoje, ne štedjaše, jača smrću htjenje moje, drag mi je tvoj dolazak, Kriste.
[30:18]Dođi smrti. Dakle, želim umrijeti jer znam da u smrti neću biti mrtav, nego ću na novo živjeti. I kaže i ne kasni, jer je tvoje vrijeme došlo, a da i na, i da i nije smrću nje bi bilo. Jer bavljenje njeno na zemlji je prošlo. Jer kaže nemoj kasniti, jer vrijeme je tvoje došlo da dođe, ali da nije umrla, ona bi bila zapravo još uvijek tu. I kaže od kad ona pođe, ja ne živim više. Gdje je ona bila, meni biješe milo, koraci se moji s njenim ustaše. Znači, on kaže sve stalo, ja sam umro taj tren. Nije baš umro dvaput kako kaže neka pjesma, ali je on umro. Ovdje sam htjela pokazati kako zapravo ta ljubav, kao što kaže polazno pitanje, nadilazi smrt. On želi smrt, ali samo da bi nastavio ljubav prema njoj u tom nekom drugom životu. To je to za Petrarku zapravo. Da, mislim da smo dobro iscijedili Petrarku. E dobro. Još ćemo se vratiti na esejiske zadatke tamo negdje na proljeće i napisati možda primjer eseja za Petrarku. Hoćemo, objavićemo ga na svim tim. Pa objavićemo na sigurno na internetskoj stranici Hrvatskog radija, a vjerojatno neke sadržaje na TikToku, tako da evo pratite nas i dalje, slušajte i gledajte i nećete propustiti zapravo uhvatićete sve ono važno. Toliko za ovu epizodu. Nadam se da je bilo korisno. Pozdravlja vas profesorica Marina Čubrić i ja sam Goran Kušec. Pozdrav svima do iduće epizode. Pozdrav.
