[0:00]Kad započinje roman Posljednji Stipančići, Ante Stipančić je već mrtav, Lucija će uskoro umrijeti, Valpruga je već osiromašen i prodali kuću. Znači, sve se već dogodilo do tog trenutka i mi se vraćamo, dakle, unazad da bismo ponovno došli do toga. Valpurgi se u toj gluhoj noći činilo kao da strašna njezina sila dolazi odnekuda iz sionskih visina i groznih dubina. Vidimo atribuciju sionskih groznih, pa se srazila nad zemljom i rastrese se sad bjesno i divlje u tijesne ulice grada. Oni sad kupio kuću starih Domazetovića i fućka pjesmu još Hrvatska ni propala. I možemo reći da je ovaj kraj zapravo optimističan. Propali su stari plemići. Ali dolazi neka nova snaga i pjeva hrvatske pjesme.
[0:47]Evo, u prošloj emisiji smo vrlo detaljno kao pravi realisti govorili o realizmu. Spomenuli smo i naturalizam. Točno. Usporedili smo romantizam i realizam, pa smo govorili i o Hrvatskom realizmu i onda o samome Venceslavu Novaku. Sad krećemo na analizu i interpretaciju romana Poslednji Stipančići. Da odredimo i tematiku romana. To obično uvijek dolazi na početku nekako predstavljanja romana. Tako je, krenućemo opet na. Krenuli smo u prošloj emisiji široke slike književno povijesne. Sad ćemo malo sužavati. Bilo je tamo malo i teorije. Sad ćemo baš ići na roman i u ovoj emisiji postavićemo ga. Dakle sad ćemo ga postaviti a onda ćemo. In media res. In media res. Možemo i to. Bravo. A o tome ćemo pričati. Znači si naučio pomalo. I o tome će biti govora uskoro. Da, da, da, da. Biće o tome govora. Dakle, sad ćemo možda malo više o teoriji ovog romana, pa evo ovako to izgleda. Posljednji Stipančićeve možemo odrediti kao bitinjski po tematici, društveni, socijalni, pa čak ja bih rekla i politički roman. Vidjećemo poslije zašto to tako govorim. Dva su tematska kruga u ovom romanu, odnosno dvije fabularne linije. Prva linija je prikaz patrijarhalne patricijske obitelji Stipančić i roman zapravo ima podnaslov Povijest jedne patricijske obitelji. To je podnaslov ovoga romana. Njihov raspad, odnosno doslovce raspad zato je posljednji, prikazan je kroz ove motive. Prvo je psihološki i socijalno. Drugo je uspon i pad. Mi njih upoznajemo kad su moćni, bogati. I kad Ante Stipančić troši, treći motiv je jačanje građanstva. Mi ćemo vidjeti kako se oni tu ne snalaze. I četvrto je položaj žene, odnosno patrijarhalna obitelj i kakav je položaj žene u ovom slučaju supruge i kćeri u kontekstu ove obitelji. Druga fabularna linija donosi nam društvenu sliku Senja u prvim trima desetljećima 19. stoljeća. I to je realizam. Ovdje ću napraviti malu, malu digresiju i vjerojatno ću o tome još poslije govoriti. Dakle, ovo je realizam. I rekli smo u prošloj emisiji da realizam se u hrvatskoj književnosti javlja u posljednjim da vama desetljećima od 80. do 95. 19. stoljeća i da Stipa Venceslav Novak ovaj roman piše 1899. godine, a radnja se događa 1834. odnosno 20-ak godina ranije kreće. Dakle, on prikazuje neko drugo razdoblje, a ne ovo svoje. Netko bi rekao, pa što je tu realizam? Jest realizam je. On prikazuje trenutak kad su se zapravo počele raspadati te senske patricijske obitelji, kad je grad Senj počeo ruinirati svoju dotadašnju nekakvu svoj dotadašnji nekakav ustroj. I zato je važno zapamtiti da ovaj roman je smješten upravo te godine u vrijeme Ilirizma, odnosno Hrvatskog narodnog preporoda. A Senj je pod Austrijskom upravom. To se stalno proteže kod roman. Dakle, to je ta društvena slika Senja. Opisuje se uspon građanstva, to je jako važno. Sukob domaćih ljudi i stranaca, to ćemo vidjeti. I još jedna vrlo važna tema za upravo za realizam, to je Mađarizacija, gdje nam je Juraj Stipančić zapravo na kraju i svoje ime i prezime pomađario, odnosno preveo na Mađarski jezik. Više nije ni Juraj, nego je Đerđ i Ištvan i preveo je doslovce. Dakle, to su nekakve teme o kojima govori ovaj roman. Dakle, roman ima dva plana: individualni i javni, dakle obiteljski i društveni. I to je upravo ono po čemu je ovaj roman dobar. Na ovom individualnom planu obiteljskom. Stari Stipančić Ante Stipančić uzročnik je svih ovih pojedinačnih tragedija, pa zapravo i vlastite tragedije. A na ovom javnom i društvenom planu vidimo taj narodni preporod i političke izborne sukobe. Mi ćemo to pratiti. A u romanu je najveći naglasak stavljen zapravo na problem propadanja plemićkih obitelji u ovom slučaju senske obitelji Stipančić. U okvirima ovog privatnog obiteljskog života ističe se problem odgoja, odnosno odnosa u obitelji. Primjerice, bračnih, tu ćemo vidjeti položaj žene, roditeljskih, kako se odnosi u obitelji prema ženskom dijetetu, kako prema muškom dijetetu. Vidjećemo je problem lažnoga morala, problem ljubavi i prijateljstva. Zapravo problem i čak i mladih ljudi, mladih djevojaka ponajviše onoga vremena, ali i mladića onoga vremena, jer Jura je možda i tipični mladić koji je malo zabudio, otišavši na studiji bez nadzora roditeljskoga. Dakle, društvena je politička linija ovog romana. Ona je vrlo, vrlo, vrlo zanimljiva i možda se ponekad zanemari s obzirom na ovu Luciju Stipančić i Valpurgu koji su doista, čija je sudbina doista potresna. Ali ova društvena linija jesu aktualna politička, društveno-ekonomska čak i ideološka previranja u Senju, ali u Hrvatskoj onoga vremena spominje se Zagreb i Ilirizam je zahvatio cijelu Hrvatsku. A to su godine od 1806. do 1834. Dakle, u tom razdoblju mi zapravo pratimo fabulu ovog romana. To je vrijeme Ilirizma i Hrvatskog narodnog preporoda s jedne strane i pokušaja Mađarizacije, odnosno uvođenja Mađarskog jezika u sve institucije. I mi imamo u liku Jurija Stipančića čovjeka koji uči Mađarski jezik samo da bi dobio posao, jer su doista propisane naredba 1827. da svi koji ne budu do 1830. znali Mađarski jezik, neće moći raditi u bilo kojoj društvenoj i javnoj službi. Dakle, to je stvarno bilo tako i onda su mnogi oportunistički učili Mađarski da bi zadržali posao, ali ovi drugi su se ipak borili protiv toga. Dakle, imamo tu i borbu za ulazak u Hrvatski sabor, odnosno za onaj Požunski sabor u tadašnjoj državi. Čak i to imamo. Imamo izbore u ovome romanu i to onako vrlo, vrlo zanimljive izbore. Vidjećemo kako su se otimali politički kandidati, kako su se ucjenjivali, kako neki nisu htjeli pristati, a neki su ipak popustili, jer su ih vladajući ucijenili, pa nisu imali kamo. Tako da svašta ćemo vidjeti. Možda mi je žao jer doista ta linija se nekako zanemari. Dakle, ali ono što je jako važno reći, Hrvatska je u to vrijeme industrijski vrlo nerazvijena, a Senj gotovo potpuno ne slijedi suvremenu industrijalizaciju. Senj koji nekad bio silno moćan prije 200, 300 godina. O tome se stalno govori gdje je ona senska moć, nestala. Znači, oni pate za tim, a nisu ništa učinili da idu dalje. Senj je baš onako u to vrijeme počeo propadati, a bio je snažan i moćan. I sve ove slike društvenog senskog života, Ilirizam, Mađarizacija, uspon građanstva, propadanje plemstva, svi ti problemi tipični su za cijelu Hrvatsku toga vremena. Već smo sada ustanovili da je mjesto radnje grad Senj, ali možemo i detaljnije zapravo odrediti prostore u kojima se razvija radnja. Možemo detaljnije. Znači radnja počinje u maloj kući plemića Domazetovića, to je Valpurgina obitelj. U kojoj se ona preselila nakon što je prodala veliku kuću Stipančića u kojoj su odrasli Jura i Lucija. Zatim se prikazuje gradski trg, prostor gradske skupštine, Cincarova kuća, to je jedan lihvar, Tintorova kuća, konobe. Imamo dva puta konobe, kako ljudi tamo raspravljaju o politici. Svašta se o tim konobama događa. I tamo je zapravo kao neka politička arena. Vrijeme radnje uvijek moramo isto odrediti. Dakle, radnja obuhvaća razdoblje od početka 19. stoljeća pa do 1834. godine kad umire Valpurga. Ona umire nešto malo kasnije. Jer je ona umrla dvije godine nakon što je zapravo umrla Lucija. To je vrijeme Ilirskog pokreta ili Hrvatskog narodnog preporoda i moramo reći da kad Venceslav Novak, po Noviću kad on to opisuje, on zapravo smatra. Zašto se on vraća na prošlost da bi opisao sadašnjost. To je isto možda važno reći. On smatra da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u pogreškama prošlosti pronaći pouke za sadašnjost. Jer on gleda kakav je grad sada krajem 19. stoljeća i govori, vidite, to se dogodilo. To moramo promijeniti. Mislim da je bilo možda već i kasno. Pripovjedač je u trećem licu, to smo već nekoliko puta spomenuli. Što još možemo reći o književnim postupcima? Književni postupci su jako važni i spominjali smo ih teoretski. Sad ćemo malo detaljnije. Prvo je pripovjedač i on je sveznajući u trećem licu. Ako se pojavi bilo kakav ulomak na školskom eseju, uvijek je dobro reći pripovjedače u trećem licu. To je kategorija koja je ovdje kao osim recimo, imamo tu i spomenuo ja i pisma i svašta nešto u tom romanu. Drugo je fabuliranje. Treće su digresije. One su jako važne za realističke romane, jer se fabula često prekida digresijama. Digresija je odstupanje od glavne radnje i povratak nazad na nju. Te digresije su najčešće opisi, interijera, eksterijera, krajolika, opisi likova, odnosno portreti. Epizode. Epizoda je velika digresija. Kad digresija ode od glavne radnje toliko, da je možemo izdvojiti kao neku samostalnu cjelinu. To je u ovom slučaju, dakle, čak možemo reći da su ove političke nekakve opisi, ako uzmemo da je obiteljska linija glavna fabularna linija, onda bi svi ovi elementi društveno-političkoga Senja bili nekakve epizode. I u ovom romanu nailazimo na pisma. Dakle, nekakva umetnuta pisma koja su vrlo važna u karakterizaciji likova. Prikazuju odnose obitelji, a oni su isto jedna vrsta kako se konstruira ova fabula. Pripovjedne tehnike u ovom romanu su pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, pismo. I svi opisi inače, to sam spomenula, oni su nam važni, oni imaju ulogu socijalne, najprije fizičke, ali i socijalne i psihološke karakterizacije likova. To ćemo kad budemo analizirali pročitati zapravo opise za većinu likova ćemo pročitati pa malo protumačiti. Tako da je to važno. Došli smo i do kompozicije romana. Ima 16 poglavlja. Tako je. Ovaj roman ima 16 poglavlja. Djelo je napisano po načelu uokvirene kompozicije. To znači da priča započinje i završava u sadašnjošću. Ona počinje na ovome mjestu i onda odlazi, vraća se nazad i ponovno se vraća na tu polaznu točku. Kad su njih dvije već same. Dakle, glavni dio radnje se zapravo odvija u prošlosti. Mi ovdje počinjemo, onda se radnja vraća unazad i ponovno se vraća na onu točku. Godinu 1834. gdje smo zapravo započeli roman. Djelo tako koje tako započinje kažemo da započinje in Ultima res. To znači priča počinje od kraja pa se vraća na taj početak. Dakle, in Ultima res od posljednjih stvari. Znači odnosi se na narativnu tehniku. Znači, to je narativna tehnika kojom roman ili priča započinju. A tako i ovaj roman zapravo započinje od kraja. Onih događaja o kojima ćemo kasnije slušati. Postoji i početak i medija sres. Da, to se već spomenuo. Možemo napraviti sad mi digresiju pa ćemo objasniti što znači in media sres. In media res znači u središte stvari. To je kad književno djelo počinje u nekakvom trenutku bez onoga bio je jedan, rodio se, živio, pa tako. Ne, počinje u nekom baš trenutku. Primjerice, Ilijada, Odiseja, oni počinju in media sres. Ilijada započinje u trenutku kad se Ahile na naljutio na Agamemnona jer mu tamo su se posvađali, uzeo robinju Brizeidu. A ništa se ne govori prije toga kako je došlo do trojanskog rata, kako su troj Grci došli ispod Troje. To se ništa ne spominje. Samo ulazi se točno u taj jedan trenutak već pred sam kraj rata i onda se radnja malo vraća unazad, ima opise i tako dalje. Evo recimo, Kiklop nam je ove godine na maturi, roman Kiklop Ranka Marinkovića počinje in media sres. Kao da smo bačeni na Zagrebački trg i ispred nas se pojavi ogromna reklama koja se dere, Mar, Mar. To je in media sres. Mi ne saznajemo Melkior Tresić rodio se u Dalmaciji, živio je pa studirao pa. Ne, to nema. To je in media sres. Pa čak i roman Patnja mladog Vertera počinje in media sres. Pismom prijatelju. Znači, mi ne saznajemo gdje je on, zašto je došao, kako to pismo saznajemo. Samo smo bačeni na jedno pismo 1771. godine. Jedno pismo iz kojeg onda poslije saznajemo sve što se dogodilo. To znači, dakle, da počinje usred nekog događaja o kojemu će se govoriti i iz kojega će se dalje razvijati fabula. Postoji još jedan početak, to je ab ovo. Ab ovo znači doista od početka. To je kad roman priču započinje od rođenja nekog lika. Početka nekog događaja. I ovaj tip češće u povijesnim romanima, klasičnim povijesnim romanima i radnja se razvija kronološki. Kreće od nekakvih stvarnih početaka i opisuje sve do kraja tog događaja koji je tema. I u ovom našem je važno reći da je čitatelj bačen u središnji važni trenutak in media sres. A prošli događaji, primjerice u Kiklopu ili bilo što donose se kroz retrospekciju, prisjećanja, reminiscencije ili čak dijaloge. Ovo je vrlo čest suvremeni način započinjanja. Zapravo o čemu se radi i zašto je važno kako započeti koje djelo, odnosno kakva je prva rečenica. To nije nimalo slučajno. Dakle, i zato se dobri pisci prepoznaju i po tome. Zato što su početak i kraj značenjski nosivi dijelovi teksta. Oni su jako važni, način na koji se započne, zapravo govori kako će se dalje razvijati. Jer je ta prva rečenica romana važna i za početak čitanja, ali njome se zapravo određuje sve kako će ići dalje. Mi ne znamo kad započnemo što slijedi. Mi smo u napetosti. Određuje se smjer kretanja. Mi ne znamo, a zapravo nas uvlači u nekakvu svoju priču. I ono što je najvažnije, prva rečenica uvijek određuje pripovjedača. Prva rečenica će najčešće odrediti pripovjedača. Za naš početak našeg romana in Ultima res karakteristično je da polazna točka je već završena radnja. Znači, to je važno. Već je radnja i naša radnja je već pri kraju. Jer kad započinje roman Posljednji Stipančići, Ante Stipančić je već mrtav. Lucija će uskoro umrijeti. Valpurga je već osiromašen i prodali kuću. Znači, sve se već dogodilo do tog trenutka. I mi se vraćamo, dakle, unazad da bismo ponovno došli do toga. Dakle, ono najvažnije nekakva kulminacija se dogodila prije. Pa se radnja romana naknadno prepričava, odnosno odmotava. Imamo tu retrospekcije, dakle, i ta retrospekcija je jako važna reminiscencija, prisjećanje. To ćemo vidjeti na početku. Dakle, Posljednji Stipančići započinju in Ultima res 1834. godinom. Prizorima, mogu reći, životarenja Lucije i Valpurge Stipančić u staroj kućici u Senju. I ovako počinje. Ovo je prva rečenica. U jednoj od najstarijih podsvođenih kućica s ulazom preko strmih kamenih stuba i balature. Nad kojom je više vrata uzidana nakazna ljudska glava tupa, na nepogodama vremena gotovo sasvim iščeznula nosa. Sjede u tijesnoj, a jedinoj u svoju kuću sobici, dvije ženske glave. Starija suhonjava i sitna, crnomanjasta žena od 46 godina i mlađa djevojka od 22 godine. U ovoj rečenici imamo sve. Znači, krećemo u događaj, idemo u prostor. Vidimo opis prostora. On nije ovdje dugačak, ali je apsolutno zahvaćen i soba je zahvaćena i vanjski prostor, kao da kamerom preko fasade te kućice ulazimo u unutrašnji prostor i ugledamo dvije žene koje sjede. I imamo vrlo kratke podatke o njima. To je jedna vrsta isto vanjskog opisa. I radnja će se već u trećem poglavlju retrospekcijom vratiti na početak u doba društvenog uspona obitelji Stipančić. A nakon toga zapravo nakon trećeg poglavlja počinje to rastakanje, to propasti Stipančićevih, sve do vremena stvarnog početka ove priče i onda se opet vraćamo na ovu sobicu i opet smo s ovim dvjema ženama. Dakle, na to na taj način tako izgleda. Ovako mogu ukratko po poglavljima reći. Prvo i drugo poglavlje je sadašnjost. 1834. godina, Lucija i Valpurga. Stipančić žive same u maloj kući Valpurgine obitelji Domazetović.
[18:15]Lucija je bolesna, teško bolesna, a Valpurga ima problema sa srcem. Dijalozi između njih dvije su, dolazi im jedina sluškinja Gertruda. I Valpurga jedva nagovara Luciju da nešto pojede i večer je, noć je. Drugo poglavlje nastavlja se odmah na prvo. Lucija je pojela tu piletinu. Valpurga je sanjala biskupa Čolića. To je jedna isto zanimljiva digresija o Senju nekada. I priča Lucije o njemu. A Lucija traži da joj još priča o precima. Kaže, pričaj mi, reci mi sve o njima. 11. je navečer i Lucija odlazi spavati. Ovo prvo i drugo poglavlje zapravo se događa u svega par sati. Treće poglavlje. Još smo uvijek u istom satu, znači 11 sati navečer i Valpurga ne može zaspati i u ovom trenutku kreće retrospekcija. Ona ne može zaspati, sjedi, skuplčala se nekako i počinje retrospekcija o njezinoj glavi. Ona se prisjeća svoga života. I priča retrospektivna kreće Santinom obitelji krčmara. Njegovi su roditelji bili krčmari, vjenčanje Ante i Lucije. Jurijevo rođenje 1806. godine, koje je vrlo zanimljivo i važno. Krštenje je silno važan trenutak u romanu. Krštenje Jurijevo bila je Antina želja da pokaže moć i bogatstvo. I scena s pjanim Vinterom koji je sve pokvario. Mi u ovom opisu krštenja sa upoznajemo Senjane, plemiće, vojnike, majore, upravitelja. Ovdje imamo čak jednu lijepu sintagmu aristokracija srca za Dragančićku koja je bila plemkinja, dobra. Pa se družila je s običnim ljudima, pa su je malo izrugivali, ali Vukasović to naziva aristokracijom srca. Četvrto poglavlje Vinter morao u Gospić. Tamo se posvađao sa Stipančićem. Ante odlazi u Trst. To je jako zanimljivo. Prodaje neke poslovne prostore i mi ćemo vidjeti da je to bio loš potez njegov, a Valpurga čita njegove spise i svašta saznaje. To je bilo prvi trenutak kad je ona uhvatila da njega nema i usudila se i ući u njegovu sobu, gdje nije smjela ni pristupiti. I čita. Peto poglavlje obiteljski odnosi. Možda je ključno baš za obitelj, peto poglavlje, odgoj Jurija i Lucije. Njihovi ručkovi, Jurijevo obrazovanje. On se školuje od kuće, maturira sa 16 godina i odlazi u Beč na pravo 1822. godine. Mi vidimo da vrlo detaljno su nam datirane stvari. Šesto poglavlje saznajemo da Lucija uopće nije školovana. I otac kaže mora se školovati, mora naučiti Talijanski, Njemački, nema pojma da mu dijete ne zna ništa. I tu upoznajemo i nešto što je jako zanimljivo, to je čitanje romana, jer ona obožava čitat romane, otac joj zabranjuje. Godina je već 1826., Juraj piše da uči Engleski i Francuski. Valpurga, i saznajemo kako Valpurga ima rodbinu u Londonu, jer Juraj ide k njima. Dakle, mi svašta saznajemo o njima. Lucija ne može u internat u Gratz, jer nema novaca više za nju, već sad nema novaca. 1827. je već godina. Lucija ima 16 godina i sad već pomalo ulazimo u društvenu fabularnu liniju. Tu imamo Andriju Bukovčića, ples i jedan jako bogati mladić udvara se Luciji, to je Fridman. Sedma sedmo poglavlje, to je već sad smo na društvenoj fabuli. Sad pomalo ulazimo u drugi dio fabularne linije.
[22:07]Juraj nikako da završi studij. 1828. je godina. Upoznajemo kanonika Vukasovića detaljnije, iako smo ga upoznali još na krštenju. On je Ilirac, ima neke razgovore sa Stipančićem. Lucija svaki dan, svakih osam dana dobiva Petrakin sonet od Tintora, koji je u nju zaljubljen. Ante Stipančić želi uspostaviti odnos s Lucijom, jer Jurija nema i sad on pomalo shvaća neke stvari i svoje poteze. Međutim, ona se opire i ne osjeća ništa s promuca. Ovdje imamo opis Iliraca, Zagreba, politički dio. Kako dolaze ti glasovi iz Zagreba i tako dalje. I Ante pristaje ići na izbore za zastupnika u saboru s Vukasovićem. On sprema govor. O tome ću detaljnije u sljedećim emisijama. To je zahtjev požunskog sabora za prava Senjana. Dakle, oni su vrlo aktivni. Tintor je dobio otkaz na službi jer čita ljudima Hrvatske knjige. Jadni mladić. I nije više mogao biti u gradskoj službi. Politički. Osmo poglavlje. Opet politički dio. Vukasović na sastanku govori Hrvatski. To je isto jako zanimljivo. Dakle, Vukasović govori Hrvatski. Inače se govori Talijanski ili Njemački. Tintor čita i dalje ljudima i to Vitezevića. Vukasović ga šalje u sjemeniište. Andrija Bukovčić brani Vukasovića. I opet se govori Talijanskim jezikom u trgovačkim poslovima. Znači, to je isto zanimljivo. A Martinčić, to je jedan jako zanimljiv lik, Fabijan Martinčić, koji uhoda Mutikaša i on muti vodu uvijek. I pred izbore govori svašta o cjenama koje idu gore, o porezima, da je Vukasović plaćen od Pešte. On je osoba koja je radi za Austrijsku upravu, za Majora Benetija i ovaj njemu, on odlazi u te konobe i onda svašta govori protiv ovih protivnika. I prisluškuje po gradu gdje tko kome ide i što radi, izvještava Majora Benetija koji je vojni upravitelj. Zapravo, došla je odredba da će se morati govoriti samo Mađarski. I Stipančić je uz Vukasovića, jer nema novaca. Stipančić se priklanja Ilircu Vukasoviću. Ali Beneti uzima njihove kandidate. Vidjećemo kako ih politički ucjenjuje. To je zapravo jedna vrsta političke trgovine. U devetom poglavlju ponovno smo na obitelji. Valpurga je nekako na škripcu između Ante i Lucije.
[25:15]Njih dvoje se samo svađaju i prigovaraju jedno i drugo. Valpurgi, kritiziraju jedno drugo i njoj je jako teško zbog toga. I Ante se pita zašto je Lucija takva. On očekuje da će ona oko njega tata, tata, ali ona to nije navikla. I to više ne može raditi. Dolazi i ključno Jurijevo pismo u kojem Ante prvi put plače i slomljen je. To je cinično pismo u kojem piše da je konobar i traži još novca 500 nečega forinti da završi. Osam godina šaljemo mu se novac i nije završio. 10. poglavlje Stipančić je već bolestan, nema novca, odlazi kod lihvara Marka. Ovaj traži jamce da će mu novac, ali traži dva jamca da potpišu tu presudu. Ante bjesan odlazi, jer ne želi da itko sazna i ovo mu je muka, što mora tražiti novac od njega. I bjesan odlazi. Međutim, onaj naš uhoda Fabijan Martinčić vidi kako ovaj odlazi iz kuće ovog lihvara Marka i sve prenosi Benetiju. Benetiju je jasno o čemu se radi i najavljuje mu svoj posjet. 11. poglavlje počinje vanjskim opisom Majora Benetija. Vrlo često se tako likovi uvode. On je upravitelj grada i on je građansku slogu razbio, kako on kaže, bez zrna baruta. Samo je mutio. On se sastaje s Antom i nudi mu posao gradskog sudca. Jer misli da nema novca i nudi mu posao gradskog sudca. Ante odbija i brani grad. Beneti govori o Ilirizmu i kako su oni protiv Mađarskog jezika i tako. Ante ništa ne govori, ali odbija tu ponudu. Nekako kao da u sebi ima časti. I objašnjava zašto to neće. Jer je on već kandidirao za sudca, pa nije dobio. I ne može. Međutim, Beneti ipak ne odustaje i nudi mu obnovu magistratske zgrade koja je izgorjela. Naime, izgorjela je jedna zgrada i ovaj mu kaže, radiće privatni poduzetnik. I veli Ante daću da budeš nadzornik. Možeš dobro nadgledati i zaraditi. Jer uvijek se može uzeti nešto. To je jako zanimljivo i aktualno. I Ante se prvi put zapravo osjeća dobro. Uznosi to kad je to odbio. Nekako u sebi kao da je otkrio neku novu snagu. On šalje govor Vukasoviću, sav sretan zbog toga i molbu da mu posudi novac.
[28:09]U međuvremenu, Vukosović dobiva poruku, netom prije nego što je stiglo Antin molba za novce i govor, dobiva poruku da je Beneti bio kod Stipančića.
[28:47]I da Stipančić nema novca i da posuđuje okolo. Vukosović želi provjeriti zove cincara Marka da to potvrdi. Kad shvati da ovaj nema novca, možda ga je Beneti preuzeo, odbija mu posuditi novac, a i prije već odlučio da mu neće posuditi. Stipančić je silno ljut zbog toga, uvrijeđen, trga govor svoj koji mu je napisao za izbore. I odlazi Benetiju izravno i kaže, pristat ću na ovaj posao da obnavljam tu zgradu magistrata. Dobiva 500 forinti, šalje ih Juriju. 12. poglavlje razgledavanje izgorenen zgrade. To je jako zanimljivo. Imamo povjerenstvo za obnovu. Jurijevo pismo da će do jeseni završiti, Lucij sve nadoknaditi. Stipančiću nije dobro. Stižu svakakvi glasovi o Juriju. Stipančić zna da će umrijeti, osjeća to na neki način. Pomiri se čak i s Lucijom i u Luciji se sad budi samilost. On leži sedam dana Stipančić. Loše mu je. Treba nadgledati zgradu. Imamo u ovom 12. poglavlju je baš onako politički snažno. Imamo opis opisa pobune u gradu, sukoba Vukosovićevih i Benetijevih ljudi. Rugaju se Tintoru koji je uz Vukosovića. Vukosović drži govor. Beneti ima ljude koji će unositi nemir. On točno ima Bukače unutar tih ljudi koji onako rade nemir i pobjegnu. Svađa je tuča, dižu se vojnici, žene su na ulici. Puca se u zrak. Rulja baca kamenje na Stipančićevu kuću, kao izdajica Vukosovića. Svi znaju da je otišao. Beneti mora otići u Gospić, jer je dopustio da mu u gradu bude takva pobuna, a onaj Vinter s početka priče vraća se u Senj. I naš Stipančić umire krajem jeseni, a u istoj rečenici Juraj završava studij s pet. 13. poglavlje. Juraj dolazi krajem siječnja 1832., nakon 10 godina s prijateljem plemenitim Alfredom Ručićem. Alfred udvara se Luciji. Čitaju mu zajedno Petrakku. Lucija dobiva i dalje pisma Tintorova, ali ne zna tko je.
[31:22]I ovdje imamo Jurijeva pisma prijatelju Mukiju, koje mu kaže da ne može izvući novac od majke, jer on naime duguje nekom Židovu novac. Alfreda zove Fedica. On se druži Fedica s Lucijom i Juraj piše kako neće ništa poduzeti, jer premda zna da Alfred nema časne namjere. I potpisuje se kao Đerđ na svakom pismu. I drugo pismo o Vinteru je, postao je prijatelj s tim Vinterom. On je zapravo Mađaron. On poznaje naputke Horvata. Opisuje kako se puno piju, kartaju i tako dalje. 14. poglavlje. Juraj i Alfred su otputovali. To je 26. 2. 1832. po pismu. Vidimo Lucija plače, nije joj dobro. Oni se moraju preseliti u malu kuću Domazetovića, jer je majka prodala kuću kako bi Juriju dala 500 forinti, jer je on prijetio da će se ubiti.
[32:36]Stavio je pištolj na glavu. Trudnoća je pobačaj. Lucija je ostala trudna, a Alfred je njoj iz Zagreba poslao lijekarije za pobačaj.
[32:55]Valpurga piše Juriju, ali nema nikoga na toj adresi. Ona saznaje da je u Mađarskoj, da se pomađario. Mora vratiti onaj novac što je Ante dobio od Magistrata, jer Ante je posudio onih prvih 500 forinti da ih za Jurija i umro je. I sad tih 500 mora vratiti. Lucija prodaje sve što Valpurga prodaje sve što ima. Lucija piše Alfredu, on joj se ne javlja.
[34:28]I Valpurga se tad dogovara s Martinom Tintorom da piše Luciji umjesto Alfreda. To je jedna vrsta varke. 15. poglavlje. Lucija počinje sumnjati u ta pisma, sama šalje pismo u Zagreb i Alfred joj javlja da je već godinu dana oženjen. I to je dakle nju slomilo, ona je jako loše. Zove Martina Tintora da ga vidi i tad umire. Dakle, ona je shvatila tko je Martin Tintor i svi se čude kako ona to nije znala. Tintor se tad vraća u sjemenište. 16. poglavlje. Ovo je najkraće i mi se sad vraćamo na onu godinu. Sad je Lucija umrla. Mi smo je zatekli u onom prvom poglavlju kako već leži bolesna. Sve se ovo dogodilo. 1834. je godina. Opis plemićkih žena koje su osiromašile kao i Valpurga. Valpurga piše sinu, nema odgovora i umire na Veliki petak kao prosjakinja. I zadnja zadnji dio ovoga romana je vrlo zanimljiv. Postolar Gašpar koji je u njihovoj kao konobi nekakvom dijelu te kućice inače radio. Oni sad kupio kuću starih Domazetovića i fućka pjesmu još Hrvatska ni propala. I možemo reći da je ovaj kraj zapravo optimističan. Propali su stari plemići, ali dolazi neka nova snaga i pjeva hrvatske pjesme, a ne više talijanske arije, jer je i ovaj postolar nekada fućkao talijanske arije. Lijepo ste nam ovo ovako ispričali. Ja sam baš dobre slike imao u glavi cijelo vrijeme. Znači, točno tako je realistično, da. Tako da evo, toliko zapravo u ovoj emisiji o romanu Poslednji Stipančići. U sljedećoj emisiji nastavljamo naš razgovor, idemo još dublje. In media res. Sad idemo još dublje, da. In media res, rekli bismo u doista ćemo ulaziti u svako poglavlje, iščitavati ključne dijelove i malo govoriti o problematizaciji tih dijelova. Tako je. A dotada pratite nas na društvenim mrežama, TikTok, naš YouTube kanal Radio Matura. Slušajte na Hrvatskom radiju. Vidimo se. Pozdravljaju vas profesorica Marina Čubrić, ja sam Goran Kušac. Pozdrav.
