[0:33]Nach der Kapitulation Jugoslaviens, verlassen die serbischen Soldaten, die sich erbittert verteidigten, ihre Stellungen und liefern die Waffen ab.
[0:52]Die riesigen Mengen erbeuteten Kriegsmaterials sind noch nicht annähernd zu übersehen.
[1:00]Durchsuchung nach Waffen.
[1:16]Stündlich wächst die Zahl der Gefangenen. Die Vernichtung Serbiens in nur zwölf Tagen ist eine neue Glanzleistung der deutschen Wehrmacht. Die besten Soldaten der Welt errangen den Sieg in der denkbar kürzesten Zeit. Odmah po napadu na Jugoslaviju, kralj i članovi vlade napuštaju Beograd, te se preko zapadne Srbije povlače u Bosnu, a zatim u Crnu Goru. U Nikšiću je 14. aprila donesena odluka da se Petar II Karađorđević i jugoslavenski ministri avionima evakuiraju iz zemlje. I dok je jugoslavenski politički vrh krenuo u potragu za sigurnim utočištem, 17. aprila 1941. ovdje u zgradi Čehoslovačke ambasade, bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar Marković i general Radivoje Janković potpisali su pred njemačkim generalom Maksimilijanom fon Vajsom dokument o bezuvjetnoj kapitulaciji.
[2:16]Jugoslavija je okupirana. Neki njezini dijelovi pripojeni su susjednim zemljama, a nastaju i neke potpuno nove političke tvorevine. Za Sloveniju, odnosno za taj dio koji je bio u okviru Kraljevine Jugoslavije, najviše odgovara naziv Dravska banovina, to područje je bilo podijeljeno između tri, odnosno četiri susjedne države. Najveći je dio dobila nacistička Njemačka, koja je imala aspiracije i prije Drugog svjetskog rata da to područje bude njemačko. Kako znamo, 26. aprila 1941. u Maribor je došao i sam Hitler. Dio teritorije, s Ljubljanom kao centrom, pripadao je italijanskoj državi, a manji dio, Prekomurje, zauzela je Mađarska. Neki dijelovi su pripali i novonastaloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
[3:32]u sredini tog jugoslavenskog prostora, osnovana je nezavisna država Hrvatska. Ona je znači praktički od Sutle do Drine i na sjeveru od Drave do ovih novih granica sa Italijom. Na sjeveru je Mađarska, osim već spomenutog Prekmurja i Međimurja preuzela, odnosno zauzela, anektirala i Baranju i također Bačku u današnjoj Vojvodini. Kad se osniva nezavisna država Hrvatska, znači u tom trenutku napada i osovinskih snaga na Kraljevinu Jugoslaviju i istovremenog raspada obrane te Kraljevine Jugoslavije, pogotovo na području Hrvatske, odnosno Banovine Hrvatske, brzo reagiraju, brzo reagiraju nacionalisti, odnosno ona grupa nacionalista u Hrvatskoj, koji su bili vezani na ovaj ili onaj način direktno ili indirektno uz ustašku organizaciju koju je vodio Ante Pavelić, oni proglašavaju vrlo brzo jednom, jednim spretnim u stvari, političkim postupkom, dakle, otišli su na radio i proglasili NDH. Dr Pavelić i članovi hrvatske vlade.
[4:53]U svom govoru istaknuo je poslanik Kaše da sile osovine žele narodima Evrope osigurati pravedan poredak i sretniju budućnost.
[5:17]General Kvaternik, the chef da nega grada Hrvaskoj. posjeti truputov. je prvi ministar inostranih poslova dr Slavko Kvaternik, šef novoosnovane hrvatske vojske, pregledao je prve trupe nove države.
[5:39]Vezano za podjelu Makedonije, provodila se Hitlerova naredba da se Jugoslavija politički i vojno uništi, i u tom smislu 23. i 24. aprila 1941. u Beču su razgovarali ministri vanjskih poslova Italije grof Galeazzo Ciano i Trećeg Reicha Joachim von Ribbentrop.
[6:05]Dogovoreno je da se područje Vardarske Makedonije odnosno današnje Republike Sjeverne Makedonije podijeli između Italijana i Bugara, pri čemu su Tetovo, Kičevo, Debar, Gostivar, Struga pripali Italijanima, a ostatak Bugarima.
[6:27]Ona stara Srbija u naravno jako suženim granicama je bila pod njemačkom okupacijom. Tamo Nijemci u početku imaju isključivo svoju tu vojnu upravu, međutim, kroz ljeto 1941. shvaćaju da im je potreban barem nekakav privid suradnje s lokalnim stanovništvom i onda instaliraju prvo komisarijat Aćimovićev, a onda nakon toga i postavljaju, instaliraju jednu vladu koja je u osnovi bila potpuno ovisna o Njemačkoj. U prisustvu predsednika srpske vlade, armijskog generala Milana Nedića, povodom rođendana junaka, održan je pomen kome su prisustvovali mnogobrojni preživeli.
[7:54]Prilikom okupacije Srbije, kao posebno zanimljiv slučaj, nametnulo se pitanje Banata. Banat je zbog toga jer su na taj prostor pretendirali i Mađari i Rumuni i zbog toga jer je tamo bila prilično znatna njemačka manjina, dakle Folksdojčeri, on je Banat je dobio jedan poseban status. On je i dalje smatran zapravo djelom Srbije, međutim Nedićeva vlada nema na tom prostoru ovlasti, nego je tu uspostavljena autonomija, odnosno vlast tih lokalnih Nijemaca, Folksdojčera, koji su onda zauzeli sve ključne pozicije u vlasti i kontrolirali taj prostor i i između ostalog davali i prilično značajan broj regruta za razne njemačke vojne formacije, uključujući onu najpoznatiju, sedmu SS diviziju Princ Eugen.
[8:58]Glavni razlog talijanskog sudjelovanja u napadu na Jugoslaviju 1941. bilo je zauzimanje istočne jadranske obale. To im je i omogućeno najprije uvjerljivom pobjedom u kratkotrajnom aprilskom ratu, a zatim i političkim dogovorom s vodstvom nezavisne države Hrvatske. Međutim, represija talijanskih fašista u Istri i Dalmaciji postati će vrlo brzo ključan faktor sve masovnijeg priključivanja domaćeg stanovništva partizanskom pokretu.
[9:33]Istra je bila dijelom talijanske države, praktički 20 godina u u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ne samo Istra, isto tako i mnogi kvarnerski otoci i Lošinj, Cres, Lastovo na krajnjem jugu. Kraljevina Jugoslavija imala je dugu povijest još i kao kraljevina SHS jednog neprijateljskog odnosa, odnosno odnosa prepunog sumnje prema Kraljevini Italiji. I zbog toga se u stvari ona jako utvrđivala na tom području. Ona je na onim enklavama poput Zadra ili na primjer na području Rijeke i Soče uspostavljala jednu dosta jaku i čvrstu obranu, koja se temeljila između ostalog i na snažnim vojnim jedinicama, ali isto tako i na terenu, dakle, kombinacija to ta dva elementa. Stoga Talijani kad počinje travanjski rat imaju relativno težak zadatak, dakle, probiti tu liniju obrane, koja je pripremljena desetljećima, dva desetljeća upravo za njih. Međutim, ono što ide i te kako u korist tim talijanskim snagama je činjenica da, na primjer, riječki planinska, Riječka planinska divizija, dakle, divizija koja je bila formirana kako bi da štiti upad, da štiti Kraljevinu Jugoslaviju od upada talijanske vojske iz smjera Istre, Rijeke i Trsta.
[11:07]Oni su bili popunjeni u trenutku mobilizacije, prvenstveno Hrvatima iz Gorskog kotara i Like, koji su čak i čak i zapovjedni kadar u velikoj mjeri bio hrvatski. I ono što se događa je nešto što će se dogoditi u još nekim jedinicama. Naprosto ta jedinica poslije hrvatska jedinica. Zapovjedni kadar hrvatski preuzima tu jedinicu nakon proglašenja NDH i jednostavno propušta talijansku vojsku. Zato je talijanska vojska od tog djela do, znači, od tog djela Italije do Karlovca došla praktički bez borbe. Ona je jednostavno puštena. Italija anektira jugozapadni dio Slovenije, uključujući Ljubljanu, dio Dalmacije i nekoliko manjih područja u unutrašnjosti. U Dalmaciji je bilo tako da je prodor talijanske vojske, eventualni prodor talijanske vojske iz smjera Zadra štitila jedna vrlo jaka jedinica čiji je centar bio u Benkovcu. Prema talijanskim vojnim izvorima, odnosno vojnim izvještajima prodor talijanske vojske od Zadra prema Šibeniku uz more bio je dosta težak i dosta krvav kako oni kažu. Međutim, najvjerojatnije da je to bilo pretjerivanje, jer se u Šibeniku dogodilo ono isto što se dogodilo u u zaleđu Rijeke. Naime, da je jedinica u Kraljevini Jugoslavije, koja je bila stacionirana u Šibeniku i bila zadužena za da da štiti taj dio Dalmacije prešla praktički na raspala se. Ljudi su zadržali oružje, Hrvati su zadržali oružje, reagirali su hrvatski nacionalisti u Šibeniku, uglavnom pripadnici ustaške organizacije i organizirali tu jedinicu kao postrojbu jednu od prvih postrojbi novo proglašene nezavisne države Hrvatske i naprosto propustili talijansku vojsku. Kad gledamo odnosi snaga su bili takvi da je to prodiranje talijanske vojske da to se nije moglo u tom trenutku zaustaviti. 15. travnja Talijani su već u Splitu, a taj Drugi svjetski rat ovdje u Dalmaciji započinje već 6. travnja bombardiranjem Splita. Italija je također preuzela kontrolu nad Crnom Gorom, koja je isto nominalno trebala biti nekakva nezavisna država, ali u uskoj svezi sa Italijom i to je nekakav refleks onih ranijih odnosa, bliskih odnosa između crnogorske dinastije, koja je bila i obiteljskim vezama vezana sa sa talijanskom vladajućom dinastijom. Na tom prostoru Talijani su zaveli svoju okupacionu upravu, osim Boke Kotorske, koja je aneksirana, aneksirana, pardon i priključena Italiji. Sa druge strane dijelovi oko Ulcinja i Plava i Gusinja i ovamo Rožaja i Tutina su pridruženi onome što se danas u javnosti zove Velika Albanija, u stvari Kraljevini Albaniji, koja je imala svog namjesnika. Nakon te ekspanzije fašističke Italije, jako brzo je došlo do stvaranja jednog otpora. I tu je glavnu ulogu igrala komunistička partija. To je činjenica, mada je ona, kad gledamo primjerice, mjesni komitet u Splitu ima 80 članova. Bilo je nešto više stotinjak, 108 kažu, pripadnika komunističke omladine i kako od te male klice objasniti da će se tu jedan masovni otpor razviti, to je upravo povezano sa tim ciljevima koji su Talijani imali, naime, da Dalmaciju pretvore u jednu talijansku pokrajinu, znači, da putem talijanizacije, ovaj, prošire, je li, svoju imperiju, gdje nisu marili ovaj, za činjenicu da je talijanskog govornika bilo iznimno malo u tom trenutku. Talijani kad uspostavljaju vlast u Dalmaciji, nastupaju kao pobjednici, kao osvajači. I taj jedan nadmeni stav Talijana, koji je u stvari bio temelj iredentizma talijanskog od polovine 19. stoljeća, tokom druge polovine 19. stoljeća, pa onda već čitavu prvu polovinu 20. stoljeća, dakle, govorimo o gotovo 100 godina.
[16:14]razvoja sukoba između talijanskog nacionalizma i hrvatskog nacionalizma, uzmimo da kažem da taj hrvatski nacionalizam ponekad i vrlo često u stvari se nalazio u ovom jugoslavenskom smjeru, ali postoji taj jedna duga, duga otežavajuća povijest odnosa Hrvata i Talijana u Dalmaciji. I u tom kontekstu se treba promatrati pobuna Hrvata protiv te talijanske vlasti u Dalmaciji.
[16:46]Usledili su i teški zločini talijanske vojske, očigledno isprovocirani sopstvenim značajnim gubicima. Naša javnost, pogotovo u Srbiji, i danas ima pogrešnu predstavu o tome da su Talijani bili nekakvi dobri okupatori, ako uopšte postoji ikad na svetu, ako ikada postojao neko ko je vas okupirao može biti dobar, pogotovo kad je u pitanju prostor Stare Raške, Crne Gore, Makedonije, Albanije ili Kosova i Metohije, već Dalmacija je nešto drugo.
[17:36]Unatoč vojnom porazu u aprilskom ratu i potpisanoj kapitulaciji, grupa oficira i vojnika Kraljevske jugoslavenske vojske odbila se predati i napustiti zemlju te odlučila nastaviti pružati otpor okupatoru. Vodeću ulogu u toj grupi igraće pukovnik Dragoljub Draža Mihailović.
[17:58]Njegova biografija je zanimljiva, on ima bogato vojno iskustvo iz balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Ono što vrijedi istaći, on je prošao najznačajnije bitke srpske vojske u Prvom svjetskom ratu. Prošao je i i zapravo preživio je i Cersku bitku i Kolubarsku bitku, a također i evakuaciju preko Crne Gore i Albanije, što je bilo zaista vrlo teško. I bio je učesnik borbe na Solunskom frontu gdje je bio teško ranjen. Mihailović je uoči aprilskog rata bio načelnik štaba Druge armije Jugoslavenske vojske.
[18:40]Iz Sjeverne Bosne u kojoj se zatekao u trenutku kapitulacije, Mihailović sa skupinom od 30 boraca kreće prema Srbiji. Krajem aprila ovdje na Ravnoj gori osniva svoj štab, a gerilske jedinice naziva četnički odredi Jugoslavenske vojske. Od početka 1942. kada su kralj i vlada u Londonu Mihailovića imenovali ministrom vojske, četnički odredi dobivaju službeni naziv Jugoslavenska vojska u otadžbini. Zbog mjesta nastanka, pokret koji je trebao postati jezgrom borbe protiv okupatora, ostat će poznati kao Ravnogorski pokret. On i grupa njegovih saradnika nije se predala u aprilskom ratu i probila se tokom aprila i početkom maja iz Sjeverne Bosne do zapadne Srbije do planine Suvobor, koja se nalazi između Valjeva i Čačka i stacionirala se na Ravnoj gori. To je jedan predio na planini Suvobor. I tu je započeo formiranje svoje vojne, a možemo reći i političke organizacije. Tu je osnovao Vrhovnu komandu vojno četničkih odreda Jugoslavenske vojske.
[19:57]Najpoznatija figura četničkog pokreta u ljeto 1941. bio je u stvari Konstantin Kosta Milovanović, poznatiji pod nadimkom Pećanac. Kosta Pećanac bio je četnički vojvoda još tokom balkanskih ratova, a 1930-ih nalazio se na čelu udruženja četnika. Iako se od njega očekivalo da u aprilu 1941. povede gerilski pokret otpora protiv njemačkog okupatora, Pećančevi ratni planovi išli su u potpuno drugačijem smjeru. Kosta Pećanac je bio izrazito prorežimski orijentiran i izrazito antikomunistički orijentiran i on će pokazati već augusta i septembra 42. godine 41. godine da je zapravo naklonjen i fašizmu. U samim tim što je vrlo brzo i bez naročitih problema on stupio u ne samo kontakte nego i u suradnju sa njemačkim okupatorom u Srbiji. I on je te 41. godine okupio znatan dio četničkog pokreta, pojedinaca, grupa, koji su se identificirale sa četničkim tradicijama. On je te 41. godine pod svojom komandom ili svojom makar nominalnom komandom, imao veći broj ljudi nego Draža Mihailović. Iako su se obje te grupacije identificirale sa terminom četnici, a tako ih je zvao i narod, tako ih je zvao i okupator. Mada kada bi se željelo diferencirati Mihailovićeve od Pećančevih snaga onda je za Mihailovićeve snage korišten termin Ravnogorski četnici.
[21:44]Vrlo je jak pokret, odnosno četnička organizacija, ona pred ratna četnička organizacija u Sjevernoj Dalmaciji među Srbima u Sjevernoj Dalmaciji. I stoga nije čudo da se tamo počinju i stvarati te malo čvršće organizacijske veze između vođa četničke organizacije koji su prebjegli na ono područje koje je direktno pod kontrolom, odnosno dio Kraljevine Kraljevine Italije.
[23:06]Napad na Jugoslaviju, Komunistička partija dočekala je s jasnim stavom da se treba aktivno uključiti u obranu i oslobađanje zemlje.
[24:10]Jedina nepoznanica bila je kada će početi. Iskreno govoreći, to je bilo ono čime se Komunistička partija Jugoslavije bavila od trenutka okupacije do 22. juna 1941. i napada na Sovjetski Savez. Komunistička partija Jugoslavije gomilala je snage, razvijala vlastitu organizaciju, bavila se prebacivanjem kadrova u Jugoslaviju. Bilo je to prebacivanje kadrova koji su ili prošli obuku u Moskvi u štabovima Kominterni ili su već prošli obuku u Španiji. U suštini već od oktobra 1940. godine, od Pete Zemaljske konferencije, KPJ ima svoju zasebnu vojnu komisiju. Čitava poenta Vojne komisije je da stvara komunističke ćelije u vojsci, da se povezuje sa ne samo komunistički nego antifašistički nastrojenim oficirima u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, odnosno da učestvuje u odbrani zemlje, a da kada dođe do ako dođe do poraza zemlje, i dalje nastave borbu. Pripreme za obranu intenziviraju se napadom na Jugoslaviju i njezinom kapitulacijom. Postojeći planovi dodatno će se razraditi na savjetovanju rukovodstva KPJ, održanom u maju 1941. u Zagrebu. Majsko savjetovanje zapravo nije nikakva konferencija ili kongres, nego je niz sastanaka koji su se u Zagrebu održali, dakle, partijsko vodstvo s Titom na čelu, sa najvišim dužnosnicima, odnosno članovima rukovodstva pojedinih, bilo republičkih, bilo pokrajinskih partijskih organizacija, gdje im je rečeno, pripremajte se za ustanak, organizacijski, skupljajte oružje. To je bilo već vrijeme kad je Jugoslavenska vojska, Kraljevska vojska kapitulirala. Skupljajte oružje, imajte kontakte sa drugim demobiliziranim vojnicima. Dakle, na različite načine pripremate rat.
[26:19]U trenutku napada na Jugoslaviju, rukovodstvo KPJ predvođeno Titom nalazilo se u Zagrebu. Nastankom NDH i sve oštrijom represijom ustaških vlasti prema komunistima, rukovodstvo donosi odluku o prelasku iz Zagreba u Beograd. Tito odlazi iz Zagreba u Beograd u svibnju 41. godine, dakle mjesec i nešto dana nakon osnutka NDH.
[26:49]Iz jednostavnog razloga što se u Zagrebu više nije osjećao sigurno. Druga stvar je zašto je brzo otišao je da je da mu je dojavljeno da će režim, dakle, režim između NDH i okupirane Srbije, dakle, kod Zemuna se postrožiti i on je, dakle, tada 21., 22., 23. svibnja naprasno odlučio otići. Herta, njegova supruga je bila ne samo da je bila na visoko na visokom stupnju trudnoće nego je sutradan rodila sina Mišu, međutim on nije mogao čekati. Mjesec dana nakon prebacivanja komunističkog rukovodstva iz Zagreba u Beograd, točnije 22. juna 1941., dogodilo se nešto što će promijeniti tog Drugog svjetskog rata u Evropi, ali i što će sudbonosno utjecati na tog Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.
[27:52]Toga dana započela je operacija Barbarosa, odnosno njemački napad na Sovjetski Savez.
[28:02]Tog 22. juna i sama Moskva izdaje jedan proglas o potrebi borbe protiv fašizma i pozivanju svih slobodoljubivih snaga u Evropi. I pet dana poslije Tito odgovara na taj, odgovara na taj telegram i pita Kominternu šta Kominterna misli o podizanju jednog narodnog ustanka. Kominternin odgovor dolazi 1. jula, potvrđen odgovor, a 4. jula se Politbiro okuplja u Ribnikarovoj u Beogradu i donosi odluku na podizanje ustanka. Evidentno je da je između svakog telegrama postojalo i tri ili četiri dana. Razlog u tome je što se što Kuriri treba tačno toliko da iz Zagreba dođe do Beograda i obratno. A zašto iz Zagreba? Zato što sam Politbiro u Beogradu nije imao direktnu vezu sa Moskvom, već se ona odvijala preko Koprivničke radio stanice u Zagrebu.
[29:28]Međutim, kao što znamo, partizansko pokret postojalo je samo u Jugoslaviji. 4. jula 1941. u ovoj kući, tada u vlasništvu beogradske obitelji Ribnikar, održana je sjednica najužeg rukovodstva Komunističke partije Jugoslavije, na čelu s Josipom Brozom Titom. Na sastanku je donesena odluka da se na području cijele Jugoslavije započne s organiziranim pokretom otpora okupatoru i domaćim kolaboracionistima. Tom prilikom odlučeno je da osnovna forma pružanja otpora bude partizansko ratovanje te da u tom smislu treba pristupiti osnivanju što većeg broja partizanskih odreda. I tu se zapravo sastaje krnji Politbiro Centralnog komiteta partije. Tu su Tito, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Ivo Lola Ribar, Sreten Žujović i Svetozar Vukmanović Tempo. I tu se donosi odluka da se diže ustanak. Na čelo Glavnog štaba se stavlja Sreten Žujović, koji je već imao vojničko iskustvo iz Kraljevine Jugoslavije, i i dalje se vrši podjela zaduženja. Tempo se šalje u Bosnu, Đilas se šalje u Crnu Goru, a recimo, Kardelj i Kidrič nisu u mogućnosti da dođu u Beograd, ali su već stavljeni kao odgovorni za Sloveniju, u Hrvatskoj, Končar, Vlado Popović u tom trenutku.
[30:52]I dakle, vrši se jedna podjela rada na nivou cijele federacije, ko će gdje biti zadužen za dizanje ustanka i dalje pokretanje komandnog lanca, dakle, na pokrajinskom nivou, okružnom, sreskom i tako dalje. Rukovodstvo KPJ, odnosno Glavni štab Narodnooslobodilačke partizanske države u Jugoslaviji, u Beogradu ostaje sve do 16. septembra, kada napušta grad i kroz tri dana dolazi u okolinu Valjeva gdje se postavlja novi štab. Razlog za razlozi za odlazak su sljedeći: do tog 16. septembra bilo je sve teže i teže rukovoditi ustankom u u selu gdje se u međuvremenu i prebacio, prebacilo težište ustanka, jer Glavni štab nije imao radio, radio vezu, već je svaka veza išla ovaj preko kurira. A bilo je to, to je bilo teško raditi u uslovima već dobro veoma pojačane političke, policijske represije i terora. U tom trenutku, s obzirom da su suprotstavljeni višestruko nadmoćnom neprijatelju, njima je jednostavno najsmislenija stvar da odu u šume i da započnu gerilsko ratovanje, jer su svjesni da oni nikakav frontalni sukob sa regularnim jedinicama Wehrmachta i drugih okupatorskih vojska jednostavno ne mogu da dobiju. I istovremeno neka ilegalna aktivnost u gradovima je isto mnogo opasnija nego skrivanje i borba u šumama. Prve partizanske jedinice, spremne za gerilski tip otpora, komunisti i njihovi simpatizeri osnivaju u ljeto 1941. na području zapadne Srbije. I njihovi prvi mete su, naime, kolaboracionističke opštine, administrativni organi, žandarmerijske patrole i slično. Tu su izbor je pao zbog toga što će se tako što se tako lakše moglo doći i do do plijena i do opreme, ali i do željenog propagandnog efekta kakvi su ti napadi imali. Napadi na Nijemce su bili rijetkost između ostalog zato što su Nijemci raspoređeni po gradovima i rijetko, rijetko izlaze, rijetko izlaze na selo. Što, međutim, ne znači da ih nije bilo. Recimo, prva grupa Nijemaca je zarobljena već 12. jula u u okolini Valjeva. Treba naglasiti da Mihailovićevi ljudi, odnosno pripadnici Ravnogorskog pokreta ulaze u vojne sukobe sa njemačkim okupacionim snagama sa nekih 40-ak dana zastoja, razmaka u odnosu na partizane u Srbiji. Dakle, partizani se po prvi put sukobljavaju sa Nijemcima u Srbiji negdje u drugoj polovini jula 41. godine. A Mihailovićevi ljudi prvi njihov sukob sa Nijemcima je dogodio se sa znatnim odmakom, odnosno tek 31. augusta 41. godine kada Mihailovićevi ljudi bez njegovog naređenja, tako reći, samoinicijativno zauzimaju, odnosno oslobađaju grad Loznicu u Podrinju i zarobljavaju veću grupu Nijemaca.
[34:07]Lokalni četnici koji su dotad mirno posmatrali što se dešava na tom području su odlučili da zauzmu Loznicu, zapravo, da je ne bi prije njih zauzeli partizani i to bi još više pridonijelo partizanskom prestižu u narodu u odnosu na četnike.
[34:29]Jedan od gradova u koji će nakon povlačenja Nijemaca ući prve četnici, ali ga samo nekoliko dana kasnije pred nadmoćnom partizanskom vojskom i napustiti, bilo je Užice. Partizansko oslobađanje Užica i okolnog područja biti će jedan od prijelomnih događaja u razvoju partizanskog pokreta.
[34:52]Prvi veliki uspjeh partizanskog pokreta otpora dogodio se već u jesen 1941. U Srbiji je oslobođen teritorij koji se prostirao na površini od 9.000 kvadratnih kilometara i na kojem je živjelo oko milion stanovnika. Po najvećem oslobođenom gradu Užicu, cijeli taj teritorij nazvan je Užičkom Republikom.
[35:20]Partizani, odnosno komunistička gerila se odlučuje na stvaranje tih takozvanih slobodnih teritorija iz dva razloga. Naime, dva razloga. Jedan je vojni, oni već od početka planiraju da će ta da će te male grupe partizana i ilegalaca postati uskoro jedna velika moderna vojska neke nove Jugoslavije, pa samim tim i im i treba jedna velika teritorija koja bi mogla da prehrani tu vojsku, da joj pruži skonište, da joj pruži trening centre i sve ostalo što je treba. A politički, s političke strane slobodna teritorija kao kao mjesto u kojem upravljaju organi koji postavlja narodnooslobodilački pokret je potrebna radi da kažemo ubacivanja pokreta u neku trku za za buduće da kažemo vlastodržce u Jugoslaviji, odnosno kao nekog novog igrača na političkoj na političkoj sceni.
[36:26]Pre nego što su se susreli u Užicu, Tito i Glavni štab narodnooslobodilačkog pokreta održali su krajem septembra 1941. u selu Stolice savetovanje sa rukovodiocima iz ostalih krajeva Jugoslavije. Osim razmjene iskustava donesene su i neke odluke s presudnim utjecajem na budućnost partizanskog pokreta. Na tom savjetovanju se donosi odluka da odred bude osnovna jedinica pokreta, da ima tri čete, pa tri bataljona. Osim toga, određena je određen je sastav štabova, definisane jasne uloge političkih komesara.
[37:07]Dakle, sve, sve važnije vanjske značajke partizana. Crvena petokraka, pozdrav sa stisnutom pjesnicom, tekst zakletve, pa čak i sam naziv partizan, koji dotad nije bio ujednačen, znači, pripadnici pokreta se nisu u svim krajevima Jugoslavije zvali partizanima. Sad je sada je sve to ujednačeno, odnosno, odnosno potvrđeno.
[38:13]Iako su nastali neovisno jedan od drugome i na bitno drugačijim ideološkim postavkama, četnički i partizanski pokret na samom su početku dijelili isti cilj: oslobađanje Jugoslavije od okupatora. Upravo zbog toga, suradnja dva pokreta nametala se kao logično rješenje.
[38:34]Nakon vijesti da je skupina vojnika i oficira Kraljevske vojske odbila predaju, Josip Broz Tito donosi odluku da se stupi u kontakt s Dražom Mihailovićem. Zapovjednici partizanskog i četničkog pokreta osobno će se susresti u dva navrata. U septembru 1941. u selu Struganik i u oktobru iste godine u ovoj kući u selu Brajići blizu Ravne Gore.
[39:03]Najznačajniji sastanak između Tita i Mihailovića dogodio se 26. oktobra 41. godine u Brajićima, selu u čačanskom kraju u podnožju Ravne Gore, nedaleko od zapravo glavnog Mihailovićevog vojnog središta, odnosno njegovog štaba. Na tom sastanku je odlučeno da ova dvije, ova dva pokreta, ove dvije formacije nastavljaju zajedničku suradnju u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, a to je njemački okupator. Da se nesporazumi moraju otklanjati i partizanska strana se obavezuje da će Ravnogorskoj strani ustupiti određenu količinu naoružanja i municije iz fabrike oružja u Užicu, te da će istoj toj strani ustupiti određene količine žita iz Mačve.
