Thumbnail for Bitka koja je uništila Srbiju - MARIČKA BITKA (1371) by Ozbiljne Teme

Bitka koja je uništila Srbiju - MARIČKA BITKA (1371)

Ozbiljne Teme

9m 1s1,483 words~8 min read
YouTube auto captions
Transcript source

YouTube auto captions

This transcript was extracted from YouTube's auto-generated caption track. The transcript below is server-rendered so it can be read, searched, cited, and shared without opening the original YouTube player.

Pull quotes
[0:00]Tokom prebogate istorije Srba izdvajaju se mnoge bitke od monumentalnog značaja poput Kosovske, Mišarske, Kolubarske.
[0:00]Listi nema kraja, ali možda ni jedna nije imala tolike posledice kao bitka na reci Marici.
[0:00]Njen ishod će presuditi ostacima rascepkanog srpskog carstva i otvoriti put Turcima da nemetno prodru duboko u Balkan.
[0:00]Poštovanje, dobrodošli nazad na ozbiljne teme, gde danas prelazimo jako bolan momenat u našoj istoriji.
Use this transcript
Related transcript hubs

[0:00]O, boli. Tokom prebogate istorije Srba izdvajaju se mnoge bitke od monumentalnog značaja poput Kosovske, Mišarske, Kolubarske. Listi nema kraja, ali možda ni jedna nije imala tolike posledice kao bitka na reci Marici. Odigrana 1371. Njen ishod će presuditi ostacima rascepkanog srpskog carstva i otvoriti put Turcima da nemetno prodru duboko u Balkan. Poštovanje, dobrodošli nazad na ozbiljne teme, gde danas prelazimo jako bolan momenat u našoj istoriji. Bitku na Marici. U redu je, zajedno smo u ovome. Subscribe, lupi zvonce, vozi. Kao i uvek da bi razumeli kako je uopšte došlo do bitke, moramo prvo da se vratimo par godina unazad. Konkretno u zlatno doba. Stefan Dušan je stvorio jako carstvo nakon uspešnog višedecenijskog ratovanja i zavođenja reda putem svog zakonika. Međutim, iznenada umire. Srećom, pa je imao naslednika sa ohrabrujućim nadimkom Uroša Nejakog. Dolaskom na vlast on je redovno pravdao svoj neslavan naziv, a polako ali sigurno pokrili srpski velikaši počinju da cepkaju teritoriju carstvom i da zauzimaju lokalnu vlast. Bukvalno Game of Thrones. Jedna od porodica koja je bila u naglom usponu su bili Mrnjavčevići, konkretno dva brata Vukašin i Uglješa. Oni su se uzdizali još tokom Dušanovog života, ali za vreme Cara Uroša njihova moć je znatno nadjačala realnu moć poslednjeg vladara srpskog carstva. Sa druge strane, nakon smrti Cara Dušana, njegov polubrat Simeon je smatrao da bi on trebalo da bude naslednik titule, a ne njegov sin. Te se otcepljuje i stvara srpsko carstvo 2. Stvari izgledaju tmurno. Realna moć Cara Uroša nestaje, dok je carstvo rascepkano na desetine državica. Najjača od tih državica je bila zemlja upravo Vukašina i Uglješe Mrnjavčevića, dvojice sposobne braće koji su svoju teritoriju proširili od Peći na severu dok Santija na jugoistoku. Za razliku od sad već srpske tradicije, ova braća su bila veoma složna, što im je i omogućilo takav uspon. Nizom vojničkih, ali i diplomatskih pobeda utvrdili su svoj položaj najjače srpske porodice, te je, videvši da mu nema spasa, Car Uroš zatražio njihovu pomoć kako bi pokušao da zadrži vlast u državi. 1365. on postavlja starijeg Mrnjavčevića Vukašina za svog saladara i kruniše ga za kralja, dok je mlađem Uglješi dodelio titulu despota, što je rang odmah ispred kralja. I tu već situacija počinje da se zahuktava. Naime, Vukašin nije došao kod Uroša da mu prijateljski pomogne da sačuva carstvo. Ne, ne, ne. On ga je hteo za sebe, i mnogi mu i dan danas zameraju što je zarad svojih interesa hteo da sruši Svetorodnu dinastiju Nemanjića. Međutim, sa druge strane, Car Uroš nije imao naslednika, a i svojom neefektivnom vladavinom nije uspeo da održi stabilnu zemlju. Vukašin te svoje postupke može da opravda kao da to radi da bi zaveo red u carstvu i ponovo ujedinio rascepkane države. E, ali Car Uroš konačno počinje da shvata da mu Vukašin možda i nije oslonac i da hoće da mu otme vlast. Te se on, zajedno sa drugim srpskim velikašima, Nikolom Altomanovićem i Lazarom Hrebeljanovićem, suprostavlja njemu u boju na Kosovu. Sa Kosovu? Ne tom, već ovom iz 1369. Međutim, Vukašin je bio toliko nadmoćan te je Cara Uroša zarobio, Nikolu Altomanovića stravično potukao, dok se Lazar Hrebeljanović povukao iz borbe. Ovom pobedom Mrnjavčevići postaju neosporivo glavni faktor u sada već rascepkanom Srpskom carstvu i okreću svoj pogled ka pravom neprijatelju koji se približava sa istoka. Tokom prethodnih godina, Osmansko carstvo je bacilo Vizantiju na kolena i sada već ozbiljno zašlo u Balkansko poluostrvo. Osvojivši Didimotiku i Jedrene, put im je sada bio otvoren za upade u srpske teritorije gde su napadali i pljačkali svetogorske manastire. Prvi na udaru tih upada bio je upravo Uglješa Mrnjavčević, koji ih je doduše uspešno pobeđivao, ali je shvatio da bi najefektivnije rešenje bilo da jednostavno protera Turke sa celog poluostrva, pre nego što se Turci osile. Napad je najbolja odbrana. Te je odlučio da napadne novi glavni grad Osmanskog carstva, Jedrene, ali za to mu je trebalo pomoć. Pomoć koju je pokušao da nađe u Vizantiji, ali i pored davanja kiti i sklapanja brakova, nije uspeo da ih zagreje za tu ideju. Te se okrenuo svom starijem bratu koji se u tom trenutku nalazio u blizini Skadra, gde je planirao novi napad na Nikolu Altomanovića. On je takođe uvideo da su Turski upadi na Srpske posede možda uvod u neki veći kasniji problem, što nam govori da je nosio odgovornost za srpski narod. Te se odaziva na poziv brata i kreće na dug put do Sera, gde ga je ovaj i čekao. Sad, možda ti ova distanca Skadar Ser ne deluje toliko impresivno danas, ali imaj na umu da vojska ne ide 130 na sat po autoputu, već 20-ak kilometara na dan. Nakon dugog marša on stiže sa svojom vojskom u Ser, gde se braća pripremaju za napad. Naravno oni nisu hteli Turke da napadnu sami, ali tu je dobri stari srpski mentalitet nadjačao razum. Rivalstvo Mrnjavčevića sa ostalom Srpskom vlastelom ih je sada ostavila na cedilu i morali su sami da idu u rat. Dakle, Srpskoj vlasteli je bilo bitnije da sačuvaju svoj obraz nego da sačuvaju Srpske zemlje. Mada, ruku na srce, moguće je stvarno nisu razumeli ozbiljnu situaciju. Plus ono do pre par dana si ratovao protiv Altomanovića, a sad ga zoveš da zajedno ratujete protiv Turaka. Malo je neprijatno brate. Ali prilika za napad je bila idealna. Turski sultan Murat je vršio opsadu nekog nebitnog grada u Maloj Aziji, te je Jedrene ostalo maltene besplatno za zauzimanje. Braća kreću u pohod, nadajući se da će iznenaditi Turke u tom gradu. Trebale im je oko nedelju dana da stignu do Černomena na Marici. Tu su se smestili i napravili kamp, jer im je odatle Jedrene bilo samo jedan dan marša. Ej, sad ovde informacije postaju nepouzdane najmanje ruku. Ono što je sigurno je da je Srbija imala daleko brojniju i moćniju vojsku. Neki pominju cifru od čak 60.000, što zvuči preambiciozno, ali se današnji istoričari slažu oko broja 10.000. Svakako Turci nisu bili ni blizu. Neke procene kažu da je njihovih vojnika bilo od samo 800 do 1.000. Međutim, iskusni turski vojskovođa Lala Šahin je poznavao dokle ide srpski ponos i znao je da će se Srbi opustiti zbog svoje brojčane nadmoći. Mnogi smatraju da zbog toga Srbi čak nisu ni postavili stražu, dok neki nepouzdani turski izvori čak kažu i da su naši vojnici slavili i da su se uneredili od alkohola. Ne znam odakle im to. Poenta je da su se opustili i sad u noći 26. septembra je krenula stravična oluja, što znači da je vidljivost svedena na nulu. Ovo je Lala Šahin odlično iskoristio i sa svojom malobrojnom vojskom je opkolio srpski kamp i izvršio napad na naše iznenađene borce, koji nisu ni slutile da će se ovo desiti te nisu ni stigli da se organizuju. Ono što je usledilo je bilo krvavo. Nastao je opšti pokolj, te retko koji Srbin preživeo. I Vukašin i Uglješa Mrnjavčević bili su ubijeni, a reka Marica poprimila je crvenu boju. Završetkom ove bitke Srbi su izgubili dvojicu najuticajnijih velikaša i veliki broj vojnika, te Turcima put ka Makedoniji sada ostao otvoren bez prepreke. Dejanovići ubrzo postaju turske vazale, a u međuvremenu je to postala i Vizantija. Car Uroš umire 4. decembra 1371. čime zvanično umire i Srpsko carstvo. Preostala vlastela doduše i dalje drži slične teritorije, međutim, kako njihova snaga nije mogla ni da se poredi sa snagom poginulih Mrnjavčevića, ubrzo su mnogi potpali pod tursku kontrolu. I tako dolazimo i do Kosovskog boja 1389. Što smo već odavno radili. Evo ti ga link gore desno, pogledaj to, nemoj da se blamiraš. Ovaj gubitak podiže mnoga pitanja. Da se nismo glupirali, možda bi i zauzeli Jedrene i možda čak i stvarno proterali Turke sa Balkana. Da li bi onda Mrnjavčevići uspeli da ujedine Srpsko carstvo? Ili na primer da nije bilo Turaka, onda ne bi bilo nasilnog poturčenja Srba. Da li bi onda uopšte i imali današnjih problema sa Kosmetom? Da li bi uopšte i došlo do Kosovskog boja? Ili bi standardno nastavili međusobno da se džapamo sve dok ne dođe neka druga sila i proguta nas? Možda bi Osmanlije svakako ojačale i kasnije tek udarile na Srbe. Sve legitimna pitanja na koja je teško dati odgovor, ali ono što nije teško je da lajkuješ, share-uješ i da se subscribuješ. Možeš i da ostaviš neki komentar podrške i je tako naguramo video na prvo mesto u trendingu i konačno smaknemo ženu od Sultana. Imaš mene na Instagramu na @ozbiljne_teme, gde ako ne obraćaš pažnju na kancerogene komentare, možda naučiš neke zanimljive stvari koje kradem sa Reddita. A šta želiš ovu fancy majicu? Naruči na Instagramu na @ozbiljne_teme_shop. A ako već plivaš u kešu i želiš da novčano podržiš kanal, niko te ne sprečava da se uputiš ka mom Patreonu, PayPalu i da postaneš član naše čete putem Join dugmeta dole subscribe-a. Zajedno smo prošli kroz ovu bolnu temu, to je sve za danas i vidimo se sledeći put. Pozdrav.

Need another transcript?

Paste any YouTube URL to get a clean transcript in seconds.

Get a Transcript