[0:00]Tu već vidimo da su se razdvojili odgojni modeli za sina i za kćer. On je doista obožavao svog sina i piše o njemu pismo: Ti si Stipančić, ti si najvažniji, ti ćeš biti to i to. Dakle, cijelo vrijeme nekako puni njegovu glavu u takvim idejama. Njihovo bogatstvo nestaje sve brže i brže i brže, jer ništa zapravo ne privređuje, nego se samo troši i on samo čeka da se ovaj zaposli i da će se to počet vraćati. Dakle o tome se radi, on samo čeka i prodaje. To je bilo zapravo kobno za njega.
[0:37]Nastavljamo iščitavanje romana Posljednji Stipančići. Stali smo ako se ne varam na petom poglavlju i sada ćemo malo pobliže upoznati obitelj Stipančić. Tako je. Peto poglavlje doista nekako njih opisuje koncentrirano je na njih i posvetiću mu pozornost jer mislim da ovdje možemo dobiti vrlo dobre informacije na zanimljive teme. Moguće teme za školski esej, odnosno odnosi između obitelji u između članova obitelji Stipančić. Dakle, biće odgoj Jurija i Lucije, njihovi ručkovi koji su zanimljivi štošta nam govore. I na kraju ovog poglavlja i Juraj nam odlazi na studij u Beč na pravo 1822. godine. Vrijeme ipak leti u ovome romanu. Upoznajemo dakle ponovno Stipančićevu kuću, ali onu staru veliku kuću njihovu. bili su bogati, to smo već rekli. Međutim imali su oni štošta u svojoj kući što drugi ljudi nisu imali kako su stvarno bili bogati. kaže, ljudi su se skupljali na malenom trgu kad je iz Stipančićeve kuće miris mirisalo po pečenom mesu. Tad bi se susjedi sjetili čuda da ima naime u Stipančićevoj kući ražanj koji se sam okreće. Ali da vide to čudo bila je svima samo puka želja. Dakle, on je imao čak ražanj koji se sam okreće. Mi to danas isto mnogi nemaju, dakle on je to tad imao. I u takvoj neprekidnoj tišini gojila se uz Valburgu Lucija, dočim je sin Juraj pripao skroz ocu od onoga dana kad je počeo učiti čitati. Dakle, tu već vidimo da su se razdvojili odgojni modeli za sina i za kćer. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica i to je sad ovdje važno istaknuti. Juraj je bio poslušniji, bio silno inteligentan Juraj, to isto moramo naglasiti, on je doista bio vrlo pametno djete. Lucija je bila prekrasna, živahna djevojčica, koja zapravo nije smjela se ni igrati u svojoj kući. A Ante Stipančić je često prigovarao svojoj supruzi da kako to odgaja to dijete, da je divlje i samo skače po kući i u toj kući je uvijek morala vladati tišina, pogotovo kad bi otac bio u kući i radio u nešto u svojoj radnoj sobi. A u sobi s njim je mogao bi samo Juraj i on je s njim tamo učio, on je imao jedno školovanje u kući, imao je svoga učitelja i tako dalje.
[3:45]I svako popodne bi Ante i Juraj izašli van u grad na šetnju i kaže kad je izašao Ante Stipančić pomalo ukočen i ispravljenim tijelom vodeći maloga Jurija za ruku kad se izgubio u zavoju tjesne ulice. I stom tada oživjela bi kuća. Tek su tad ove žene u kući. Odahnule. Tako je, i slušavke. Lucija bi skakala po hodniku, mlađa bi služavka zapjevala kako ljubavnu pjesmicu, a Veronika bi se sa hodnika ili iz kuhinjskog prozora razgovarala glasno s kojom susjedom. Veronika je njihova stara sluškinja koja je bila kod njih više od 20 godina. Ja bih samo možda malo istaknuo jednu stvar ovdje, a to je zapravo da su ove sad informacije možda bitne za ona polazna pitanja koja ćemo raditi kasnije. Dakle sad treba obratiti pažnju na ovaj na ove razlike u odgoju u pristupu samom odgoju. I to je jedna od temeljnih problema, odnosno tema ovoga romana, različit odgoj i položaj muške i ženske djece, ali položaj muškarca i žene, supruga i supruge. Dakle, tu su silne razlike. To bi moglo biti kao polazno pitanje, pa evo malo obratiti pažnju. Tek bi jedina Valpurga izlazila je tada rijetko iz svoje sobe, priviknula se tako. Ona se već priviknula na taj život. Već nije imala volje da mijenja svoj život. Ovdje vidimo da ona to prihvatila. Krpala bi dječju odjeću, čas se naslađivala Lucionom radošću na otvorenom hodniku, a čas uzela u ruke kakvi njemački roman kojih je u Stipančića bila na tavanu puna jedna škrinja. I uglavnom kaže domaći život u Stipančićevoj kući je bio uređen, kao što se ticalo prava i dužnosti muškaraca i ženskih na način orijentalaca. Valpurga i Lucija osjećale su se naspram Veronike i drugoj mlađoj služavki u toliko odličnijem položaju što su sa Stipančićem i s Jurjem sjedile kod istog stola. Bilo je to po duhu onoga vremena. Međutim nije to baš bilo tako svugdje. Ovdje da, ali u Stipančićevoj kući kaže taj podređenost žene dobila izrazitije lice u Stipančićevoj kući kroz druge prilike. Dakle, on nije bilo svugdje. U nekim plemičkim kućama su kćeri i te kako dobivale sve što su trebale i odgoj i obrazovanje i tako dalje. Međutim, ovdje sad idemo na odnos Ante i Jurija Stipančića, oca i sina. Naime, od onoga krštenja jer je prvi sin se rodio, prvo krštenje, želje da pokaže moć bogatstvo, ali da bi pokazao i sebe. On je doista obožavao svog sina i piše o njemu pismo: Ti si Stipančić, ti si najvažniji, ti ćeš biti to i to. Dakle, cijelo vrijeme nekako puni njegovu glavu u takvim idejama. I uvijek je isticao te nekakve darove svog sina, odnosno njegove talente, inteligenciju i tako dalje.
[7:39]I oni su učili zajedno, međutim zabranio je Valburgi da uopće poljubi Jurija, već nakon što je imao pet, šest godina, ona ga nije smjela ni poljubiti ni pomilovati, a kamoli poljubiti. Kaže, protivio se dokazujući da se dijete s takvim draganjem razmekšava i prima na se mekanu i europsku žensku ćud. Jednom jedva mu je bilo šest godina, poljubila ga je pred Veronikom služkinjom, a mali se otresao na nju, otrvši rukom lice ta šta me ližeš. Dakle, Juraj je već sa šest godina bio vrlo otresit prema svojoj majci i mislim da više povratka nije bilo nakon toga. Valpurga se smijala tome govoreći: Eto sav otac. Dakle, smijala se ne znajući zapravo čemu se smije. I u petoj godini je Juraj znao čitati, u šestoj je razumio znao čitat geografske karte. Znao je sve europske države, ovdje vidimo što su učili, u osmoj godini podučavao ga je uz oca pater Bonaventura, svećenik, silno jak čovjek i tako dalje. Matematiku je Juriju osobito dobro išla. Znači matematiku je jako dobro učio, je lako jezike. U 10. godini govorio je osim hrvatskog kao materinskog jezika, njemački, talijanski i prevodio s latinskoga. Na očev imendan i za svakog ispita držao bi otac gozbu i onda bi dolazili ugledni ljudi na tu njihovu gozbu i tako dalje. A u jednom trenutku kad je došlo vrijeme da on zapravo na neki način maturira, kaže, on bi u tri jezika bi govorio. Njemački otac je imao zahvalnicu na njemačkom, talijanskom i latinskom. Valpurga koja nije dolazila k stolu kad su u kući bili gosti, slušala bi s uskrtom iza vrata pljesak i čestitanje pozvanika i za tih Jurijevih produkcija. To je bila jedna vrsta ispita za Jurija. I onda bi zapravo Juraj pristupio, kaže da mu poljubi ruku, kimnuo bi tek Stipančić glavom. Ali bi ga zahvatila tolika uzbuđenost i ne bi mogao da sakrije to taj svoj ponos. A Lucija je do šeste godine jela u kuhinji s Veronikom, a Matija zapravo nije pokušavala ni dovesti kočevu stolu.
[10:51]Znači, Lucija jednostavno nije do šeste godine uopće dolazila. I u jednom trenutku ovaj kad su je pozvali k svome stolu, djete nije htjelo ići. Kad je imala šest godina, otac je kaže, dozvolio, dopustio je da ona dođe za stol. I Valburga se silno tome radovala.
[11:20]Ali Lucija nije htjela ići i njoj je to bilo strašno.
[11:27]Kaže, kad je poljubila ocu veliku i hladnu ruku poslala je majka do sebe. Juraj ju je omalovažavao smješkom. Tu vidimo i odnos brata i sestre. Znači Juraj je mogao imati 12 godina i bio je nekako, rekli bismo danas bahat prema sestri, onako kao smijao joj se nekako. Ali da svrati pozornost oca na nju nije uspjela Valpurga, makar da joj se svaki čas gladila kosu i pozirala na muža očima koje su htjele pitati zar ne da nam je ova mala pristala. Ali Stipančić to dijete uopće nije primjećivao. Inače Luciju su uređivale, češljale, umile, sređivale za taj trenutak. Međutim, drugi dan Lucija nije htjela za stol, plakala je. Obećavali su joj sve ali ona nije htjela. I kad je došla sva takva uznemirena, otac je rekao, sad ću pročitati, što to vodiš k stolu.
[12:51]Mislim da je ovo ključna rečenica za odnos oca prema kćeri. Zapamtit ćemo je da vidimo što će se dogoditi 10ak godina kasnije, kad zapravo Ante Stipančić se razboli kad bude na smrtnoj postelji. Na Lucijin veliku radost nisu je tri mjeseca silili da objeduje za obiteljskim stolom. Istom kad je otac radi boležljivosti sijao s Jurjem nekoliko dana u svojoj sobi priviknula se na obiteljski stol u samu majku i ostala tada redovito kod zajedničkoga stola. Dakle to je ta scena s ručkovima koja nam pokazuje način na koji se u toj kući živjelo i odnosilo jedni prema drugima.
[13:51]I naš Juraj, divan krasan, matematiku rješava, ovdje imamo scene kako on to sve savršeno rješava. I kaže, s navršenom 16. godinom položio je Juraj zaključni ispit s odličnim uspjehom, a dva mjeseca iza toga poslao ga je otac u Beč da na tamošnjem sveučilištu sluša pravo. To je bilo u listopadu 1822. godine i on odlazi, imao je samo 16 godina. I odlazi, dakle, u Beč i neće se on vratiti 10 godina zapravo u kući, jer je otac rekao šta bi dolazio uopće kući i da ne može.
[14:47]Kad ga otac pušta u Beč, kažemo: Nećeš živjeti sjajno kao grofovski i baronski sinovi, ali moja će biti skrb da ne budeš oskudijevao ni u čemu. Ne zaboravi nikada da si patricijski sin, pokaži to i vanštinom, ne bacaj uludo novce, ali niti ne štedi. Gdje god bude trebalo da se tim načinom očituje tvoje gospodsko porijeklo. Drugove biraj. To ti osobito na srce mećem pomno. Naći ćeš tamo u sveučilištu neke ovdašnje sinove, znači Hrvate. Kani se njihova drugovanja, od njih nemaš što naučiti, a većinom su lumpi, kao samo lumpaju, provode se, ne uče i tako dalje. Ovo su upute koje Stipančić daje svome sinu, moram se sad prisjetiti da vrlo slične upute u Hamletu daje i Polonije svome sinu Laertu kad ovaj odlazi kad se vraća na studij, ali Laert u Hamletu studira u Parizu. Dakle, vidimo da su to bile vrlo, vrlo slične upute. I reklo bi se plemenite upute, ali opet vidimo da Stipančić teži višem. Nemoj se družit sa svojim ljudima. Majka se u suzama pozdravlja Juriju je teško, ali zapravo odlazi. Ipak je dječak. Međutim, nakon što je otišao, sljedeće je poglavlje, Stipančić zapravo ostaje sam u toj kući. Nikakav odnos nema sa svojom kćeri, nema odnos zapravo ni sa suprugom. I dogodila se neka vrlo zanimljiva zgoda, jer je Lucija bila bolesna i otac je prišao njenoj postelji i progovorio je na talijanskom jeziku.
[17:15]Pitao je je li ozdravila na talijanskom.
[17:21]Međutim, Lucija nije ništa razumjela što ovaj nju pita. I kaže Valpurga, ona ne zna talijanski. Ta nju sirotu nismo još dali učiti. I Stipančić tad se šokira. Dakle, tu vidimo, dakle da on potpuno to dijete ne nije primjećivao. Kaže, jezik je mora znati, bezuvjetno mora naučiti njemački i talijanski. Bez toga bila bi nam na sramotu među naobraženim svijetom, rekao je na to Stipančić. I tad je Lucija dobila učitelja za njemački i talijanski jezik. Kaže da je za godinu dana bez problema sve čitala na oba jezika, što nam govori da je bila vrlo pametna i sposobna djevojčica. I ona kako je naučila čitati, otac ju je tjerao da čita knjige o povijesti geografiji, o kućanstvu, o nekakvim nekakvim ozbiljnim knjigama. A Valpurga je naložio, naredio, kaže, ovdje piše naložio, da pazi da se Lucija ne bi bavila čitanjem romana. Ženske to ne umiju čitati, reče on kako valja. Uvrte si osobito ovako mlade koji je što u glavu što ne može biti, a često je takvi romane nerazborito je mladosti prvi korak u moralnu propast. Odnosno on kaže, Lucija bi čitajući ljubavne romane, mogla poželjeti život koji ne može imati. Ovdje ću povući paralelu s romanom Gustava Flobera, gospođa Bovary, koja je upravo zbog čitanja ljubavnih romana poželjela takav život kao iz ljubavnih romana nakon udaje za Karla Bovarija, finog i mirnog liječnika. Ali taj život za nju nije bio dovoljan, ona je htjela uzbuđenja i to je dovelo do njezine propasti. I tako naš Ante Stipančić, evo, nije daleko od Flobera i Francuske francuskog romana gospođa Bovary. Tako da se doista mislilo da čitanje može pokvariti mladež. Mislim sigurno čitanje je. Danas možemo povući paralelu sa možda nekakvim idealima na društvenim mrežama, isto koji mogu dosta utjecati na percepciju stvarnosti, mladih ljudi. Tako je. Apsolutno, apsolutno. Odlično paralela doista i danas tako mladi ljudi, danas bismo rekli ne gledaj sve što se nudi na ne znam svim tim mrežnim medijima i čemu sve, jer to doista može pokvariti čovjeka, iskrivi sliku svijeta i to se sve prikazuje kao normalno. Iz naše perspektive ovi romani sigurno baš nisu mogli pokvariti našu Luciju. Ali ona je kaže krišom taj potajice čitala. svete romane, majka joj je donosila s tavana, jer su svi bili na tavanu zaključani. Otac uopće nije bio sretan kad je uhvatio jedanput da laže. Jer je ona čitala, imala je ozbiljnu knjigu, unutra je bio roman i kad je on to shvatio, zapravo nije bio nimalo sretan time, jer i laže i ne radi ono što treba. U jednom trenutku one će moliti Valpurga i Lucija, moliće Stipančića da je pošalje Luciju u gradac, to je Grac, u ženski zavod, odnosno internat gdje su išle plemičke djevojke. Jer ide i sudac Cenker šalje svoju Emu, pa bi Lucija mogla međutim ne. Za nju nema novca. Jer kaže, betroška to ne može biti, ja znam, ali meni se smili to dijete, kaže Valpurga, kutri to s nama među četiri zida. Biće dobra kućanica, a to je glavno, govorio je Stipančić. Bez dvojice bez uvjerenja, u ostalom, bez dakako ikakve dvojbe, to je bio njegov stav. Juraj dakle, dok Juraj se ne zaposli, mi ništa drugo ne možemo, već je četvrta godina. Juraj bi zapravo trebao već završiti. Međutim, i kaže on Valburg i mora znati da sam ovih dana bio prisiljen prodati brod. Jedan brod je inače nosio Valburgino ime njoj u čast, treći brod. Međutim, doda Stipančić brzo kao da se opravdava: nisam učinio loš posao. Nije lako prodati brod. Kaže, brod je stari jedri sporo, pet godina ne mogu se namiriti na čestitog kapetana i tako dalje. Dakle, vidimo da on mora prodavati sve što ima da bi ovaj završio studij i to baš ne ide tako. Već je peta godina Jurijeva školovanja, Lucija ima već 16 godina, ništa se zapravo ne događa. Kod kuće je bila svež mirna i zamišljena, no među svojim prijateljicama živahna, vesela i osobito domišljata. Vidimo da ona kao da živi dvostruki život, kad se nađe s prijateljicama, ona sad pomalo već izlazi van na druženja i tako dalje, vesela je, ali u kući zapravo nije. I i događa nam se prva, prva nekakav trenutak, jer Lucija traži odlazak na bal, na ples, svoj prvi ples. I nisu sigurne hoće li otac to dopustiti i dosjete se da bi mogle pisati Juriju, bratu, koji ima utjecaj na oca, a da on kao brat moli oca da pusti sestru na ples i doista Lucija to piše. To će biti jedino njezino pismo bratu kojeg će se i on poslije sjetiti. I ovaj pušta zapravo, pušta Luciju na taj ples, ona je sva sretna, zadovoljna. Upoznala je neke vrlo zanimljive udvarače, bila je krasna djevojka, svi su je gledali. Valpurga je sva bila sretna jer joj je mogla naručiti i krojačicu da napravi lijepu haljinu i tako dalje. I to je bilo nešto što će nama mi u jednom trenutku pomislimo možda se za Luciju ipak otvore nekakva vrata, međutim to nije tako. I dan uoči plesa mislili su da ništa neće od toga biti. Jer Juraj kaže, Juraj im piše da neće polagat završne ispite jer uči mađarski jezik. Jer kaže, mađarski se kao službeni jezik uvodi u Hrvatsku i mora ga brzo naučiti ako želi napraviti karijeru. To je ova godina 1827. kad se doista mađarska uredbom propisuje da nitko tko u tri godine ne bude znao mađarski, ne može imati državnu službu. Znači svi službenici, učitelji i tako dalje i Juraj bez problema u Beču počinje učiti mađarski jezik. Međutim, nekako Stipančić prelazi preko toga, pa dobro, ako baš tako treba. Ne može ovaj dobiti posao, u redu. Tu već vidimo ovdje nam je već realizam i stvarno stanje. Naša Lucija, kako je otišla na taj ples, to je bilo nešto što je hranilo njezinu dušu danima. Kaže, koji su iza prvog plesa vidljivo rasla krila, ona je osjetila da je lijepa, osjetila je da je poželjna. Osjetila je svijet oko sebe i za nju se silno zanimao mladi bogati bečanin Friedman. Kažu da je bio bogatiji od Rothschild i. A mi znamo tko su oni danas. Tako da vidimo i s kime su se zapravo svi družili naši Senjani. Uglavnom, mi smo već na sedmom poglavlju koje nam donosi društvenu fabulu. U ovom trenutku mi prekidamo ovu obiteljsku fabularnu liniju. Idemo na društvenu fabulu i upoznajemo kanonika Vukasovića, Ilirca, već smo sasvim lijepo ušli u Hrvatska je ušla u razdoblje. Onako već smo pred Ilirskim pokretom, Hrvatski narodni preporod je već duboko zahvatio Zagreb. I jedna godina je prošla, Stipančić još nije dočekao da Juraj završi. Znači 1828. je njegovo bogatstvo nestaje sve brže i brže i brže, jer ništa zapravo ne privređuje nego se samo troši i on samo čeka da se ovaj zaposli i da će se to počet vraćati. Dakle o tome se radi, on samo čeka i prodaje. To je bilo zapravo kobno za njega.
[29:09]I upoznajemo kanonika Vukasovića koji je na neki način najvažniji lik ove, rekli bismo, društveno-političke fabularne linije. Kaže ovako, u gradu je stao kipjeti kvasac, počele su izbijati vidljivo pripreme za budući izbor dvaju zastupnika u sabor. Glava pokreta kanonik Vukasović je bio uman čovjek, od prirode bogato nadaren, a naukom prosvjetljen, te ne samo podrijetlom nego imenom i duhom svojom pravi narodni aristokrat. On je brzo shvatio pokret što ga je u Zagrebu uz Grofa Draškovića pripremao Gaj. Evo, to je zapravo realizam. Kaže, vidio je da je proglašena luč, baklja narodne svijesti, da u naraštaj zaboravlja narodni ponos, da je domaći jezik stjeran u neugledne kuće domaćih porodica i u masu naroda koja s on sudbinom niti može niti umije upravljati. Zapravo, oni su zaključili da hrvatski jezik se govori samo u običnim seljačkim kućama, a u građanskim, a pogotovo plemićkim govori se njemački, govori se talijanski pa čak i francuski, ali samo ne hrvatski jezik. I tad zapravo on spominje brošure Kuševića, Derkosa, Grofa Janka Draškovića. Dakle, govori o tom zanosu koji se širi iz Zagreba. U ovom trenutku mi naš pripovjedač upoznaje nas i zapravo s trenutkom kad počinje stvarno propast toga plemstva, jer kaže, gledaju često s Vukasovićem sažalno na izražđenje domaćih plemenitih obitelji kako jedne tonu u moru sve njemačkog gospostva. Druge filistarskom nadutošću rasteplju staru imovinu, a obje slijepo i nemoćno padaju ruke onima kojima bijaše cilj da proglase idućim naraštajima posljednje svjetlo što je bacalo svoje zrakove u snažnu krvavu ali mnogo puta slavnu prošlost njihovih otaca. Ovdje stalno imamo vraćanje na tu slavnu prošlost koju su Hrvati ipak malo zaboravili. Dakle, sprema nam se nekakav izbor zastupnika za Požunski sabor, Požun je Bratislava. Tako da vidimo da oni se žele, imali su prave izbore. Dakle, i kanonik Vukasović okuplja ljude oko sebe, pokušava zapravo ih sve skupiti i na neki način izaći na te izbore i dobiti dovoljan broj glasova da mogu to napraviti. Ante pristaje ići na izbore za zastupnika u saboru s Vukasovićem i sprema govor.
[32:49]Zanimljivo je kako Vukasović traži od njega da u govor stavi rečenicu: Vre i svoj jezik zabit Hrvati hotete drugi narod postat. To je stih iz pjesme Pavla Štosa. Dakle, Hrvati zapravo, ako zaborave svoj jezik, postaće zapravo i drugi narod. Baš Stipančiću nije jasno kako bi to uključio u svoj govor. I on će se razgovarati zapravo s Vukasovićem o tome, puno će govoriti i tako. Stipančić pristaje na to, jer sebe već zamišlja u tom saboru i kako će on tim svojim položajem otvoriti i Juriju nova vrata. Vidimo da je sve usmjereno prema Juriju. Znači svaki njegov plan, sve je usmjereno prema tom mladom čovjeku od kojeg zapravo još uvijek nema nikakve koristi. I međutim, već tad dolaze glasine iz Beča. glasine, jer Senjani i drugi odlaze u Beč i vide da zapravo Juraj nije tako ni dobar student, ni dobar čovjek. Da je zanemario učenje, da hoda okolo s nekakvim propalim djevojkama.
[34:28]Da sviraju okolo po bečkim krčmama i kavanama služe zapravo na taj način zarađuju za novac i do Ante su došli ti glasovi, ali on ih nekako kao da ne želi ih čuti. Malo je slijep za njih. Saznajemo i kako je naučio i francuski i engleski, kako je bio kod Valpurginih rođaka u Londonu. Ali tamo je rasipao sav taj novac. Sve je to zapravo trebalo platiti i uglavnom Ante nastoji nekako da će ovim svojim političkim angažmanom uspjeti doći u Požunski sabor i da će na taj način nešto napraviti. Međutim, ovdje će se sad dogoditi nešto vrlo zanimljivo, a to je zapravo kako će se ponašati svi ovi ljudi. Mi vidimo te političke spletke.
[35:38]Jer gradska uprava zapravo traži, jer taj gospički general je naredio upravitelju Senja da kod predstojećih izbora zapravo isposluje da taj izbor bude povoljan i naklon duhu postojeće vojne uprave. Oni žele da oni pobjede i to se mora napraviti bilo kojim manipulacijama. I kaže, neka mudro utječe na senske plemiće, Patricije i građane. Kaže, i da ih mora nekako, na neki način i ako treba i prisiliti da ne glasaju za Vukasovićeve članove. I uglavnom tu kreće vrlo, vrlo zanimljiva ovaj borba. Ovdje ima cijeli spis, ovo je doista pravi realizam, cijeli spis što su oni sve tražili. Danas se to kaže izborna kampanja, je li? E odlično, izborna kampanja, doslovno izborna kampanja. Oni imaju svoje zahtjeve.
[36:53]Kaže, da se povjerenici biraju samo iz građanskog staleža u Senju, da da u pogledu teritorija otetog gradu još prije 100 godina neka grad Senj još za ovog saborskog zasjedanja vrati te svoje otete posjede. Nek se gradska blagajna koju su vojna uprava otela, vrati gradu. Znači, oni traže da Senj dobije ponovno svoju upravu jer Senjom je vojska austrijska upravljala. Bio je vojni upravitelj Senja. Ovdje upoznajemo Martina Tintora, koji je vrlo pametan mladić, imao je šest gimnazijskih razreda, pametan i tako dalje. I bili su siromašni, otac mu je pao s krova, ozlijedio se i tako da je on zapravo radio u gradskoj upravi. I i tako je zapravo zarađivao za obiteljski život, za oca, majku i sebe. Dobivao je solidnu plaćicu, međutim, on je čitao poslije svoga posla ljudima u senskim krčmama. Tekstove Vitezovićeva, Pavla Ritera, Vitezovićeva kronike kako su stari Senjani ratovali s Turcima i Mlečanima i na taj način je u njih budio nacionalnu svijest i pričao im o senskoj povijesti. Kad su čuli major Beneti, kad je to čuo, on je dobio istog trena otkaz, izgubio je posao, jer čita ljudima i to baš nije bilo drago upravi. Već su ga maknuli. Na taj način su Vukasoviću izbili jednog vrlo vrijednog i marljivog člana, rekli bismo danas njegove stranke. Tako da uglavnom ovdje vidimo da se stvar zahuktava. Već smo na osmom poglavlju. I ovdje je ponovno taj Ilirizam. Zanimljivo je da naš Tintor, Martin Tintor i dalje čita ljudima u u krčmama. Nije odustao. Vukasović će mu pomoći koliko može financijski čak i svoje staro djelo prekrojio da se Tintor može pristojno odjenuti i tako dalje. Uglavnom ovdje se upoznajemo još neke druge ljude, to je Andrija Bukovčić, neću puno govoriti o njemu, ne vjerujem da će baš se tražiti on kao lik. Međutim, ovdje upoznajemo lik koji je vrlo zanimljiv, a to je Fabijan Martinkič koji je uhoda. I on ima funkciju da muti vodu.
[40:24]I on stalno ulazi, on je zapravo od od senske uprave uhoda i njima sve govori, govori o cijenama. On ulazi u krčme. To je jako, jako zanimljivo. On ulazi u krčme i kaže im pa da, ali biće cijene takve i takve. Šta vi znate, ne pitate, nego pošto se sjeća janjetine pošto funta lokardi ribe. Briga vas za drugo, pa i pravo je što nam treba. Dolazi nam more mi kopnom, dok je luka puna brodova, gradske ulice kola. Ne boj se gladan i zime, a drugo nam se kuha, drugo zapjevao bi Fabijan. Dakle, on stalno muti, kaže otići će porezi, će ići gore, neće biti to dobro za vas. Slušajte što vam kažem.
[41:38]Vi ćete morat plaćati porez na ulovljenu ribu. Drvo će se moći kupovati samo bogataši. Nećete moći kupiti drvo. Doći će na gradsku počakve nema ni u Beču. Trgovine će nestati jer će se okrenuti na drugu stranu. Velim vam, doživićete sa mnom da će nam grad biti siromašniji i neugledniji od sela Lukova. A ovi sad baš ono on govori stvari koje se ljudima ne čine vjerojatnim i on zapravo ih plaši. Nemojte glasati za promjene, neka ostane vlast kakva je jer će nam biti i dalje dobro. I ovdje zapravo on to su baš tih izborni kampanjski valjda. Predizborni, predizborni bilten. Da. I kaže, čitao je ovaj jedan na njemačkom jeziku zahtjeve mađarskog sabora. Kaže, svi građani koji su razumjeli njemački i koji nisu slušahu ga pozorno. Uglavnom, oni se ovdje svi oko toga svađaju, kreću dakle izbori. Međutim, ovdje će se dogoditi nešto vrlo zanimljivo jer su našem Vukasoviću pomalo oteli njegove članove, najbliže članove koji će ići s njim na izbore. Kaže, Beneti nam je oteo petoricu i Stipančić je začuđen, pa zašto? Pa kaže, mogu ih ucjenjivati. Ovome su jednome rekli da su mu otkrili u skladištu nekoliko vozova krjumičarene šumske građe. Major ga je pozvao k sebi i rekao mu: Cijeniću ja mogu svaki čas uskoriti konac parnice, istepsti vam iz džepa ljep groš. Kao tužiću te jer imaš ovo. Ako makneš od Vukasovića, mi ćemo zažmiriti na to što imaš tu robu koja nije kako treba. I morao je pristati jer bi inače zapravo morao sve prodati, završio bi u zatvoru i kako će onda obitelj preživljavati. Dakle, Beneti ucjenjuje ljude i jednoga je čak ucijenio premda je bio bogat. Kaže, kako je njega dobio? Pa on je bio bogat.
[44:37]Kaže, a dobio ga je tako što je od žena od toga bogatog čovjeka, Dominka. Kaže, bila je obična guska, kaže Vukasović, jer je toliko bila umišljena da je važna, a bila je obična građanka seljanka i udala se bogato. I bila je toliko ponosna što major Beneti dolazi u njihovu kuću da je zabranila svome suprugu da bude s Vukasovićem, nego mora bit s Benetijem. Dakle, vidimo da politička trgovina nije ništa nova. I ovdje je to opisano vrlo, vrlo detaljno kako se sve radi i koje su sve manipulacije. Nakon ovoga, nastavljamo ako se slažeš Gorane, u sljedećoj emisiji završit ćemo ovaj roman. Moramo posvetiti pozornost još konačnim izborima, svađama. Završit ćemo priču o obitelji Stipančić i mislim da će to biti to. Pa lijepo smo opet detaljno sve obradili, mislim da je bilo korisno i da će se mnogo toga naći kasnije u ovim polaznim pitanjima kad ćemo Apsolutno, apsolutno. obradađivati, tako da se nadam da ste pažljivo pratili i slušali. Eto toliko za ovu epizodu. Hvala što ste bili s nama do kraja. znam da već znate, ali nije loše ponoviti. Dakle, TikTok za sve komentare i pitanja, na YouTube-u nas možete gledati, a na Hrvatskom radiju slušati ako preferirate slušanje. Profesorica Marina Čubrić i Goran Kušec šalju vam pozdrave. Pozdrav.
