[0:00]Pozdrav i dobrodošla. Danas želim pričati o jednoj temi koju bih nazvala tko moraš postati da bi imala sreće. Ono zašto sam tako odlučila nazvati ovu temu je zato što ljudi kada komentiraju, joj baš si sretnica ili stvarno ste imali sreće, zapravo ne vide naravno put koji je doveo do tog nekog rezultata kojeg oni vide i onda rezultat pripisuju sreći. A ovaj prvi dio tko moraš postati da bi bila sretnica je zapravo ono što nas dovodi do tih ishoda odnosno do kvazi sreće. Dakle, koji god rezultat da imamo u životu, mi smo morali postati netko. Dakle, početi vidjeti sebe na drugačiji način, početi provoditi svoje vrijeme na drugačiji način, razviti određene vještine, postati jednostavno netko, kreirati različita nova ponašanja da bismo dobili takve rezultate. Na primjer, da bi dobili diplomu, mi moramo postati student. Postati student ne znači upisati fakultet, nego postati student znači organizirati svoje vrijeme na način da imaš i vremena za učenje i vremena za na primjer nekakve provode, ako je to tvoja definicija studenta. Da moraš imati skripte, da moraš imati indeks, da moraš dolaziti na predavanja određeni postotak i tako dalje i tako dalje. E sad, ono što najčešće čujem kod sebe, ali i kada ljudi komentiraju neke druge ljude je joj kakva si ti sretnica da imaš takvog partnera ili ajme kako imaš sreće da radiš od doma. Ono što bih ja rekla je, ja ne volim pričati da sam se ja namučila za to zato što mislim da u našoj kulturi, to jest u našem društvu ionako previše mislimo da se moramo jako mučiti da bismo nekako opravdali rezultate u kojima uživamo. Ali ono što bih ja rekla je da to nije niti sreća, niti slučajnost, niti sam rođena pod sretnom zvijezdom, nego i za partnerski odnos i za poslovne rezultate i za bilo što drugo u životu, mi moramo raditi određene akcije da bi nas te akcije dovele do tih rezultata koje želimo. Ja nisam sretnica zato što imam partnera sa kojim sam sretna i koji po svim mojim kriterijima je idealan partner, nego sam ja postala osoba koja je narasla dovoljno da upozna takvog partnera. A kako to znam? Znam po tome što kada sam ja bila nesigurna, kada ja nisam vjerovala u sebe, kada sam ja procjenjivala koliko ja vrijedim s obzirom na to što druga osoba o meni misli, kako se ponaša i tako dalje, kada sam ja nastojala drugoj osobi udovoljiti da bih nekako dokazala svoju vrijednost, tada sam ja imala partnera koji je bio odraz toga. I tada taj partner nije mario za mene na način na koji sadašnji partner mari za mene. Nedavno sam stavila bila sliku na Instagram iz salona kada, budući da dečko svaki put kada ja odem na tretman za kosu koji traje malo duže, onda se on brine da sam ja gladna, zato što on bude gladan kad malo duže ne jede i onda mi on donese onako neki snack i to meni baš bude predivno i simpatično kao znak pažnje i onda sam to podijelila. Zato što mislim da takve dobre priče treba dijeliti, da jedni druge inspiriramo sa lijepim pričama i lijepim stvarima. Jer smo nažalost u vijestima i previše okruženi lošim stvarima i nekako negativnim pričama. I iz te motivacije sam to podijelila i dosta je poruka bilo u smislu ajme koja si ti sretnica kako lijepo gdje takvi partneri rastu. Ono što bih ja rekla je koliko god je moj partner prekrasna osoba da ne rastu takvi partneri nigdje nego se takvi odnosi grade. Dakle, nas smo dvoje oboje bili osobe koje su prvenstveno radile na sebi kao individue, a onda kada smo odlučili zajedno graditi život, smo počeli raditi zajedno na našem odnosu. To je, koliko god ja vezu smatram i romantičnom i lijepom i ostalo, to je zapravo svjesni niz odluka i akcija. U smislu svaki puta kada se oko nečega ne razumijemo, da stavimo ego na drugu stranu, da počnemo razmišljati udvoje i da iskomuniciramo. Svjesne odluke kako kreirati život udvoje. Kada kažemo da je netko imao sreće zato što je upoznao nekoga, onda pokazujemo time da vjerujemo da zapravo postoje srodne duše i da je pitanje sreće hoćemo li ili nećemo u životu uspjeti upoznati tu pravu osobu za nas. Ja ne vidim to na taj način. Ja ne vjerujem u to da postoje srodne duše zato što ako postoje srodne duše, onda ja mogu lijepo sjest na kauč i čekat da se stvari dogode same od sebe, odnosno podrazumijevam da ako smo mi stvoreni jedno za drugo da bismo se onda trebali uvijek slagati i da bi nekako sve trebalo teći glatko i lako. Budući da ja snažno zagovaram osobnu odgovornost, ja nekako stvari ne prepuštam slučaju u smislu da sam ja odlučila svjesno i željno raditi na odnosu sa partnerom kojeg sam tada upoznala i odlučili smo biti tu jedno za drugo. Dakle, mi nismo stvoreni jedno za drugo, nego smo stvorili odnos u kojem se osjećamo kao da smo jedno za drugo rođeni. Ono zašto o ovome pričam je ne zato da pričam hvalospjeve o svom odnosu, nego zato što želim potaknuti i druge koji žele imati takav odnos ili takav posao ili takav život ili bilo koji rezultat kojega žele, a kojeg vide kod nekoga drugoga, da umjesto da razmišljaju ajme ona je sretnica pa ona to može, a ja nisam sretnica pa ja to ne mogu, da počnemo razmišljati na način što ona radi drugačije, što oni rade drugačije i što ja moram napraviti da bih ja to postala. I da bi onda kao rezultat toga netko mislio da sam i ja sretnica. Primjerice, netko kada vani pada kiša, kada je hladno i kada treba izaći van i ići na posao ili ustati ujutro u određeno vrijeme za posao može reći da sam ja sretnica, zašto zato što radim od doma. Ja zaista jesam sretna što radim od doma, ali ono što je važno je da meni nije posao od kuće pokucao na vrata i rekao danas je tvoj sretan dan i ti od danas radiš od doma, nego sam ja poznavajući sebe, svoje navike i svoje potrebe, došla do toga da je rad od doma nešto što ja želim. I čak i ako ti koja ovo slušaš misliš da, budući da i ti želiš rad od doma, da svi žele rad od doma, moramo znati da to nije tako. Primjerice, moj brat radi u firmi u kojoj su tek od korone mogli birati, žele li raditi od kuće ili iz ureda. I budući da on ima malu djecu doma, on je odlučio da je za njega bolje da ode u ured, odradi tamo sate koje mora i onda kada dođe doma se posveti svojoj obitelji, a ne da bude doma frustriran jer su djeca na primjer glasna, pa on se ne može koncentrirati, pa onda podrazumijevaju da su proveli zajedničko vrijeme zajedno samo zato što su skupa doma, a zapravo ne provode kvalitetno vrijeme i tako dalje i tako dalje. Dakle, to što se nama čini idealno nešto, neka okolnost, primjerice rad od doma, pa onda mi podrazumijevamo da svi to isto žele, moramo znati da to nije tako. I u tom smislu želim reći da trebaš poznavanjem sebe, to jest upoznavanjem sebe radom na sebi, shvatiti što je to, kakve su to okolnosti najbolje s obzirom na tvoje potrebe i tvoje želje. Primjerice, ja jako volim jutarnje rituale, jako volim jutro započeti paljenjem svijeće, paljenjem globusa, odabirom čaja kojeg to jutro želim piti i pisanjem dnevnika. I jednostavno rad iz ureda se nije u potpunosti poklapao sa time. Ne samo zbog toga, čak i da idem u ured, mogla bih ustati ranije, ali postoji još niz stvari zbog kojih su moje potrebe bile usklađenije sa time da ja radim od doma, da radim za sebe i da kreiram nešto u čemu ja vidim svrhu. E sad, od te moje želje da kreiram posao od doma, do sadašnjih rezultata gdje ja radim od doma, koje netko naziva srećom, taj most između želje i rezultata je jedan proces u kojem moramo napraviti puno akcija koje nam se i ne sviđaju. Primjerice, da bih si ja mogla priuštiti godinu dana kreirati blog, besplatan sadržaj, učiti kako se uopće sve to radi, imati vremena za sve to, imati vremena za osobni razvoj, za dodatno educiranje, za platiti te edukacije i tako dalje. Ja sam napravila plan i shvatila da mi treba jako puno novca da bih si to mogla priuštiti. Da bi ja to mogla imati taj novac, ja sam pronašla način da odem u Ameriku, da tamo u tri mjeseca zaradim dovoljno, da onda dođem u Hrvatsku i godinu dana si priuštim da makar ne zaradila lipe, ja mogu funkcionirati. Ja na kraju jesam našla način kako da u tih godinu dana isto zaradim, ali sam bila spremna godinu dana raditi i bez da zarađujem. A da bih otišla u tu Ameriku i da bih si mogla to priuštiti, ja sam u Hrvatskoj kao tada još studentica radila najrazličitije poslove. A pod time mislim da sam bila maskota Mini zajedno sa Mikijem u vrtićima diljem Zagreba za fotografiranje djece. Da sam pakirala u nekakvom skladištu u Velikoj Gorici nekakve žvakače, nekakve ljepljive plasteline i tko zna što drugo. Dakle, ja sam radila niz stvari koje nisu bile moja svrha, koje ja nisam željela u kojima se ja nisam pronalazila, ali sam ja znala da je to put prema onome što ja želim.
[12:14]Ja nisam znala točno što ja želim raditi, nisam znala točno kada ću ja to moći kreirati. Dakle, ja sam mislila da je to put od 5 do 10 godina tada. Nisam znala uopće što bih ja to točno radila, ali sam odlučila da želim kreirati nešto, da želim dati nekakvu svrhu i shvatila sam da informacije i znanja koja koja imam nema smisla da stoje tamo u mojoj glavi, jer ako su pomogle meni, mogu pomoći još nekome. I tad tada i tako je zapravo nastao moj blog koji se jako brzo onda proširio u posao. Ali jednostavno ono što hoću reći je da je to bio niz akcija koje su mene zapravo povele od želje do realnosti. To nije imalo nikakve veze sa srećom. I ja bih čak se usudila reći da mi imamo sreće onda kada odlučimo raditi nešto što nam se možda i ne sviđa po putu, ali da znamo da nas to vodi prema onome gdje želimo stići. Na primjer, netko tko radi za sebe, odnosno na primjer poduzetnik, možda ne voli ispisivati različite formulare koje mora za knjigovodstvo ili slično tome, ali upravo zato što želi biti poduzetnik, prihvaća i ovaj neki dio puta koju koju mu se manje sviđa. Moramo razumjeti da svaka naša odluka, o tome sam već pričala, ali mislim da je jako važno da ponovim. Svaka naša odluka dolazi u paketu. Hajmo to zamisliti kao medaljon, ima dvije strane. I o tome je idealna knjiga, Mit o poduzetništvu, koju baš preporučam da pročitate ako se bavite nečime i razmišljate o tome da otvorite nešto svoje. Zato što je ta knjiga jako lijepo opisala što to znači biti poduzetnik i kako ponekad ljudi koji rade nešto za nekoga maštaju što bi to značilo raditi za sebe, a što to zapravo znači. Jer na primjer mislim da je bio baš primjer slastičarke, dakle žena je radila kolače za nekoga drugoga u nekakvoj pekari i onda je razmišljala pa zašto bih ja koja spečem toliko kolača radila za tu plaću za koju radim, kada znam koliko od tih kolača moj poslodavac zaradi i koliko veliki dio ostane njemu. I tako ona je odlučila da pokrene svoju slastičarnicu. Ono o čemu ona nije razmišljala kada je razmišljala o tome koliko njeno poslodavcu ostane, je što sve taj njen poslodavac radi osim što prodaje te kolače. Dakle, imati slastičarnicu i raditi u slastičarnici su dva vrlo različita područja. Za mene osobno je puno draži ili bolji, znači za mene bolji izbor imati slastičarnicu, sad metaforički govorim bilo što što želim, zato što da bih to imala, ja moram jako narasti. Dakle, nije dovoljno da znam kako napraviti neki kolač i da budem u tome dobra, nego moram narasti kao osoba puno više od toga jer jednostavno imati slastičarnicu znači imati puno više vještina od one u kojoj sam trenutno dobra. Druga stvar koja je tu važna je poznavati sebe kao osobu u smislu svojih nekakvih osobina, crta ličnosti i tako dalje. I vidjeti što je to što meni najbolje odgovara. Ja kad rešavam nekakve testove ličnosti i slično, ja uvijek ispadnem visoko na onim crtama koje su namijenjene liderima u smislu volim pokretati stvari, volim inspirirati, volim kreirati nove ideje, volim organizirati stvari, što znači i upravljanje ljudima i tako dalje. I naravno da su to karakteristike koje su dobre za poduzetništvo. Kada bi s druge strane ja više voljela raditi ono što mi se kaže, raditi prema uputama, ne se izdvajati, ne osmišljavati nove puteve, nego pratiti već utabane. To ne bi bilo ništa lošije u smislu ja ne bih bila ništa manje vrijedna, ništa manje sposobna, ali jednostavno takvim crtama ličnosti bi odgovarao sasvim drugačiji način života i rada nego što ga ja živim. Zato je izrazito važno da kada gledamo druge ljude i njihove rezultate, ne gledamo samo taj krajnji rezultat, nego da gledamo da upoznavamo sebe i da vidimo što je to što nama odgovara. Kako ja mogu živjeti zadovoljno i ispunjeno sa onime što meni leži, sa mojim potrebama, sa mojim vrijednostima, sa mojim karakternim osobinama. Ja osobno volim poduzetništvo zato što mislim da nam olakšava taj osobni rast, jer nas motivira da rastemo i da se razvijamo. I za mene osobno je nekako zaposlenje u nekakvim okvirima vrlo često previše rigidno, dakle ne daje nam dovoljno slobode, ne daje nam dovoljno prostora da da kreiramo nekakva svoja rješenja, svoje ideje, ali to je samo moj kut gledanja. I nedavno sam pričala sa jednim poduzetnikom koji zapošljava jako veliki broj ljudi i koji je po mojim nekim kriterijima idealan za zapošljavanje drugih ljudi, zato što on vrlo dobro prepozna što neki zaposlenik treba, koliko slobode zaposleniku treba i s obzirom na to ljudima ponudi takvo radno mjesto. Dakle, nije bolje ili lošije biti poduzetnik ili biti zaposlenik. Najbolje je kada poznaješ sebe, kada znaš kakve su tvoje ambicije, kakav je tvoj način razmišljanja, kakve su tvoje ambicije i ostalo i onda sukladno tome odabereš nešto za sebe. Ono o čemu neću ovdje duljiti, nego ću to snimiti u jednoj drugoj zasebnoj epizodi, ali bih tu još samo kratko spomenula je da kada razmišljamo o tome da li da pokrenem nešto svoje ili ne, vrlo često se tu, ne vrlo često, nego uvijek se tu javi strah zato što je to naravno nešto novo i nepoznato. I važno je da to imaš na umu, kako ne bi taj strah koji je normalan i prirodan pomiješala sa osobinama ličnosti, odnosno kako ne bi mislila aha, ako osjećam strah, znači da to nije za mene. Zato što je sve što nam je novo i nepoznato na prvu za nas nekako strašno i opasno. I bilo bi šteta da ne pokreneš nešto svoje ako imaš ambiciju za to samo zato što osjećaš strah. Ja vjerujem da kada osjetimo želju za nečim, kada osjetimo ambiciju prema nečemu, da to znači da mi imamo i potencijal za to. Zato što ja imam najbolju prijateljicu koja uopće nema ambiciju da gradi biznis sličan mome. Ona je na svom radnom mjestu zadovoljna. Nemamo svi jednake želje, jednake ambicije, ali ako nam se jave neke želje i ambicije, to znači da postoji razlog zašto su se one javile. Nadam se da će ti ovo biti korisno i da ćeš u svom okruženju pogledati za koga misliš da je sretnik ili sretnica i zbog čega i što ta osoba radi drugačije kako bi i ti postala osoba koja je sretnik ili sretnica.
