[0:09]Pali Isuse i Marija. Današnja čitanja otkrivaju jednu duhovnu stvarnost koja vrijedi za svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Bez obzira bio on vjernik, nevjernik, kršćanin, nekršćanin. Kojegod vjere bio, kojegod naciji pripadao. Biblijska čitanja danas otkrivaju jednu istinu, a to je da smo uronjeni u jednu krvavu duhovnu stvarnost, u jednu borbu protiv zloga duha koji se zove Đavo i Sotona. Bez obzira čovjek vjerovao u ovo ili ne, neće ga zaštititi od nasrtaja zla vlastita dobrota, vjera ili nevjera. Dobrota nas ne spašava od napasnika. Niti možemo živjeti sveto i kreposno po svojoj vlastitoj snazi i volji. To nije dovoljno. Znate, đavo nije impresioniran ljudskom dobrotom. Kada vuk vidi janjetca u šumi, vuka ne impresionira baš umiljatost jančeva. I dobrota malog janjetca. Rastrgaće ga prvom prilikom. Zašto ovo govorim? Prije dva mjeseca, oko Uskrsa, koliko već prošlo, dva-tri mjeseca, bio sam u posjetu hodočastiti na jedan grob jedne svete žene, slovenske mističarke, 43 godine je živjela samo od Hostije svete. Nije preživljavala, živjela je. Ništa drugo nije uzimala. Radila je sve poslove, bila je učiteljica. 43 godine. Samo od Svete Hostije. I ona zapisuje u svom dnevniku: Isus Krist dao mi je svjetlo. Zlu se nemoguće oduprijeti bez molitve. Nemoguće. Molitva priziva milost i Boga u srce moje. Stavlja me u prisutnost Božiju. Molitva čini mogućim ono što je nemoguće, izvedivim ono što je neizvedivo. Lako im ono što je teško. Nasušna je potreba srca ljudskog da moli. Samo čovjek to koji ne vjeruje ne zna prepoznati da mu duša želi moliti. Ja sam sad studiram u Italiji, bio sam, pričao evo prije par dana sa jednim čovjekom, on kaže da je ateist. Pa kako ne vjeruješ u ništa čovječe? Gdje ćeš poslije smrti? Šta ti ispunja tvoju dušu? Ne zna što će reći. Vidite. Za nas je predragocjeno znati ono što me odvaja od molitve, odvaja me od Boga. Što me odvaja od Boga, odvaja mi od zemaljske i od nebeske sreće. Što ugrožava moju molitvu, što me sprečava molit, protiv je moje i zemaljske i nebeske sreće. Zato želim s vama podijeliti nešto o čega nismo, nitko od nas izuzet, a to je stvari koje ugrožavaju našu molitvenu ustrajnost i postojanost. Prva stvar je manjak vjere. Kada čovjek moli, a nije svjestan, odnosno nema vjeru da ga Bog čuje, čovjek blebeće. Kaže Sveta Terezija Avilska: sve nezgode i zla u molitvi nastaju onog trenutka kada mislim da je Bog u oblacima. Kada nisam svjestan kome izgovaram molitvu. Zato kad kršćanin moli, treba staviti ovo sebi u srce. Tko je onaj ko preda mnom stoji i pred kim ja stojim? Imamo iskustvo kad pričamo s jednim s drugima i onda čovjek pričaš mu nešto, on zavrče očima, gleda lijevo-desno, kao što ja vidim sad, neko gleda lijevo, neko desno, neko gleda prema oltaru. Ali onaj ko te ne doživljava, čini te frustriranim. Tako čovjek koji upućuje molitvu Bogu, nevjerujući da ga Bog sluša, on će se brzo postati frustriran molitelj, odustaće. Zato je potrebno posvijestiti sebi, kaže Terezija Avilska, našla sam lijek. Stalno misao vraćam kad odlutam u molitvi, na onoga koji je život za me dao. Druge vjere nemaju tu milost. Mi smo odrasli u kršćanskom ambijentu. I od malena slušamo za Isusa Krista, kao Bogočovjeka. Međutim, drugi ljudi diljem svijeta, milijarde nema tu milost. Ne mogu sebi predočiti da se mole Bogu koji je uzeo ljudsko tijelo. E mi to možemo. Zato budimo sigurni. Isus Krist me sluša. Isus Krist me sluša i čuje. E onda ti molitva postaje slast, radost. Ja imam iskustvo života bez Boga i s Bogom. To su potpuno dva različita svijeta. Otkad je Bog ušao u moje srce, pa ne mogu se namoliti. Kada se svjestan da te sluša onaj koji je stvorio nebo i Zemlju, čitav svemir, sve čuje, sve. Život u Božijoj prisutnosti. Manjak molitve ako imamo sumnju u Boga, u Božiju prisutnost, možemo je imat'. Ja sam na prvoj godini fakulteta ušao u veliku sumnju. Nadvilo mi se nad razum moj. Al shvatio sam to kao Božiju provokaciju. Dobro, Bože. Napada me sato, al ja želim moliti za živu vjeru koji si dao svetima. Koja te pipa svugdje i svagda. Mjesecima za živu vjeru molio. Bog je samo u jednom trenutku razbistrio razum, dao svjetlo vjere. Zato ako ako imamo sumnju u vjeri, to je dobro nekad. Bog nas želi uvesti dublje i dat nam veću vjeru. Dakle, manjak vjere ugrožava ustrajnost, postojanost molitve. Druga stvar su molitveni neuspjesi. Svi imamo iskustvo da molimo za nešto, a ništa se ne događa. Na primjer, sad smo u devetnici Svetom Anti. Možda sam i prošle godine bio i pretprošle. I molio sam za neku nakanu, a ništa se dogodilo nije. Ma ne vrijedi mi moliti. Netko može pomislit'. Što je potpuno laž đavolska i obmana. Itekako vrijedi moliti. Ja se usuđujem ovo reći. Kao što mi poslije svoje smrti ostavljamo materijalnu baštinu našim potomcima. Kuće, auta, njive, ne znam ni ja što. Tako ostavljamo i duhovnu. Ako moliš za muža, ženu, sina, kćer, ne znam ni ja od koga godinama, ništa se ne događa. Ma ostavićeš mu u nasljeđe duhovni blagoslov. To je 100% tako. Samo što mi faljivamo nekada. Ako ja svoju molitvu ne uskladim uvijek sa voljom Božijom. Dopušteno nam je i zakonito za sve moliti, ali uvijek recimo na kraju, ali neka tvoja volja bude. Pa se čovjek neće ući u jednu frustriranost, u jedno stanje da da kaže: ne isplati mi se moliti, kakve mi koristi. To ne ta misao ne dolazi od Duha Božijega. To nije Duh Božiji. To je zli duh. Kad mi tako prođe kroz misao, to je zli duh. Zato ustrajmo u molitvi. Što god. Ako molim godinama, ništa se ne događa. Ustraj. Doći će trenutak Božjeg pohođenja. Treća stvar koja nas ugrožava našu molitvenu postojanost i i ustrajnost. To su teškoće, velike kušnje života. Kaže Sveto pismo: sjetite se kako su oci naši kušani, časte li zaista Boga. Ovo vrijedi za svakog od nas. Sjetimo se da ćemo biti kušani, častimo li zaista Boga. Sjetite se kako je bio kušan otac Abraham, kako je prokušan mnogim nevoljama, postao miljenik Božiji, tako Izak, Jakov, Mojsije. Svi prođoše vjerni kroz mnoge nevolje. Ako želimo postati prijatelji Božiji, proći ćemo kroz kušnje. Neće nas mimoići. Neće. Nekome su prilika, nekome su neprilika. Nedavno me sam imao priliku razgovarat s jednom gospođom. Za rana je ostala udovica. Izgubila je muža nesretnim slučajem. Ostala je sa 38 godina mislim, sa dvoje malene djece. U naredne četiri godine umro je njen otac, umrla joj je najbolja prijateljica i duhovnik svećenik koji im je značio sve u tom teškom periodu. U par godina četvoro ljudi na koje se oslanjala u svom životu. I dođe ona jedna osoba i kaže: ženo, kako ovo podnosiš? Odgovor me njezin zadivio. Ja sam rekao: Mogu li ovo posvjedočiti drugima? Ona je rekla ovo: kada bi Bog sad me pitao: želiš li da ti vratim sve one osobe koji su ti toliko značile u životu, a zauzvrat da ti meni vratiš ono što si primila u ovoj patnji? Ja bih mu rekla: Gospodine, hvala, ne. Zadrži ovo što si mi dao. Da sam ga pitao: Što ti znači molitva? Znači mi život, znači mi zrak koji dišem, znači mi ljubav, znači mi sve. Vidite, nekome će kušnje života učiniti ga prijateljem Božijim. Nažalost, susretao sam, kao svećenik nikoga ne sudim. I potpuno drugačijih primjera, kada su ljudi rekli: da Bog postoji ovo ne bi dopustio. Ovo ne bi dozvolio. Ne sudim stvarno ljude. Jer znam da kao svećenik, evo malo sam svećenik, tri godine. Ali toliki patnja u ovom svijetu, u ovoj dolini suza. I možemo razumjeti ljudsku slabost kada čovjek poklekne i izreče takve stvari. Ali je to isto prilika da Bog uđe dublje u život. I zadnja stvar koju želim s vama podijeliti, to su naše svakodnevne brige. One ugrožavaju isto molitvu. Poslovi, poslovne obveze, obiteljski problemi, situacije. Znate, mi se često znamo pravdati puno radim, pa nemam vremena moliti. Sad je sezona. Ja sam čuo pričajući sa nekim osobama, četiri mjeseca ne odu na misu. Jeste ikad čuli da je itko umro od gladi jer nije imao vremena jesti? Svašta se čulo, je l' tako? Al da je netko umro od gladi jer nije imao vremena jesti. Nije se čulo. Zato što mu je prioritet jesti. Kad ti je Bog prioritet, Isus Krist, ma nema tog posla koji će te spriječiti da tokom tjedna ili na svetu nedjelju ne odeš na misu. Ostalo su priče i pričice. Još jedan predivan, želim s vama podijeliti koji me je tako dotaknuo. Žena s petero djece mojih godina, nažalost, također postala udovica. Majka petero djece. I u jednom svom svjedočanstvu pita je sugovornik: Kako izgleda tvoj dan? Kaže: dižem se često vrlo rano, četiri, pet, nekad šest i molim. Jer dan bez Boga, dan bez molitve Isusu Kristu mi je izgubljen dan. Majka od petero djece, samohrana. Evo, pa sjetimo se kad bude mu u situaciji da spravdavam sebe svojim obavezama da ne mogu moliti. Sjeti se samo udovice, majke petero djece. Sveti su govorili: kad imaš puno obaveza, trebaš moliti svaki dan, pola sata, sat vremena. Kada imaš puno obaveza, moli duplo toliko. Jer ti treba više Božija pomoć da te vodi, da te nadahnjuje. Zato ima onaj predivan primjer u Svetom pismu Malahija prorok, kada kaže Bog: proklet bio onaj koji mi zavjetuje sve najbolje što ima, a donosi mi hromo i sakato, donosi mi žrtvu jalovicu. Što su Izraelci radili? On bi zavjetovao Bogu najbolje što ima od svog blaga. A donio bi hromu ovcu, donio bi sakatu, bolesnu koja nije za ništa, jalovu. Drugim riječima, kada poklanjam Bogu jalovo vrijeme. E to je takav prinos pred Bogom. Gadi mu se. Zato Bogu se treba dati najdragocjeniji dio svog dana. Onaj ko zna na koga računa i kome se obraća, neće mu ni u ludilu proć dan da se ne moli. Kada je Bog mi udijelio tu milost da sam shvatio da je živ, sve je moglo proć molitva ne. Zato što shvaćaš da je sve ovisi o njemu. Da je sve, da je izvor svega blagoslova. Kako ljudi krivo misle da će radeći na svetkovine, blagdane, da će što ćeš primiti novac koji ćeš prošetati, sasuti. Kaže Sveto pismo: kupe, grabe i stavljaju u proderp tobolac. Neće ti ništa ostati. Sve će ti otići u prašinu. Zato Isus kaže nama: Svojom postojanošću, svojom ustrajnošću spasit ćete se. Ja želim s vama podijeliti jedan izuzetan primjer postojanosti u molitvi. Jedna kršćanska žena rodila ih je osam. I odlučila je za te osam svoje djece izabrati jednoga, ako je volja Božija i kaže: evo neka ovaj bude tvoj, neka bude tvoj svećenik. I počne moliti i postiti, srijedu, petak i subotu. Godine su prolazile. Došlo je vrijeme Prvog svjetskog rata. Taj njezin sin je završio na bojištu. Pronio se glas da je mrtav, da je poginuo. Međutim, ona nije vjerovala u to, samo je nastavila moliti i postiti. Bila je to lažna vijest. Vratio se s bojišta, upisao je agronomski fakultet, radio je kući, ona i dalje moli i posti, srijeda, petak, subota. Nakon nekog vremena, njezin se sin zaruči. Ona i dalje posti. Ništa ne govori. Moli. U 25. godini života, njezin sin dođe i kaže: Imam poziv, Bog me zove. Da budem svećenik. Krene u formaciju svećeničku. Ona i dalje posti, moli. Ništa ne govori. Tek kad se vratio kući kao svećenik. Kaže: Majka je za tebe molila. Međutim, ona nije stala. Nastavila je. Dala je zavjet Gospini do smrti. Taj njezin sin je nakon nekog vremena, Božjom providnošću, postao biskup. Što je važno, ali nije najvažnije. Godine su i dalje prolazile.
[17:23]Taj njezin sin je postao, pa možemo slobodno reći, svetac Katoličke crkve. Ova žena se zove Barbara, a njezin sin se zove Alojzije Stepinac. I za nepokolebljive vjere, vjernosti i odanosti Katoličkoj crkvi, blaženog Alojzija Stepinca, stoji 50 godina majčine molitve, posta, srijedom, petkom i subotom. 50 godina. On zapisuje u svom dnevniku: koliko je u nas bilo fešti, koliko je bilo ljudi se okupljalo. Nikada ništa okusila od mesa nije u te dane. To je nevjerovatno. I onda dodaje: velika je moć majčinske molitve i blagoslova. Ja bih rekao velika je moć ustrajne molitve, postojane molitve. Znate, ne znam kad ću više biti na Humcu, uz Božiju providnošću, kad će me opet Bog, ovo mi je prvi put, tako sam radostan. Ovo je za mene čudo. biti pred vama. Pred ovoliko ministranata. Ja mislim da to ne postoji u svijetu, rijetko. Zato želim s vama još nešto podijeliti. Prije dva dana, dok sam bio još u Italiji na na studiju, rasplakao me jedan svećenik iz Afrike. Rasplakao me. Odlučio sam s vama podijeliti. Vezano je za ovu temu o kojoj se danas govorimo. Dakle, radi se o jednoj afričkoj zemlji, Tanzaniji, u kojoj je do nedavno na snazi bilo to da ako se rode blizanci, takvo je bilo praznovjerje ljudsko ludost, jednog od blizanaca su usmrćivali. Rodili se djete koje ima Albino. I njega su usmrćivali do 2017. godine. Zamislite ludosti. Kako je kršćanstvo prodrlo u plemena, tako su se te stvari iskorjenjivale iz tih običaja toga naroda. I njegova majka, koja ih je rodila sedam, rodila je njega i sestru blizanku. Zahvalila je Bogu što je kršćanka. I rekla je: Bože, ovaj moj sin, koji je blizanac, ja ga Tebi darujem. Izručila ga na dan njegovog rođenja Bogu na oltar. On je postao svećenik. Što je tu meni čudesno isto predivno ganutljivo? Da ona kad je bilo to ređenje, kad je to bilo ređenje, ona prostracija kad svećenici leže, i kada su se pjevale litanije, ona je prolila potoke suza. I nije mu rekla do tog trenutka. Vidite, koliko je koja moć majčinske molitve. I onda u meni govori ovo. Kaže: bio sam nedavno na župi, dok sam bio još u Africi. Župa mi je imala šest zaseoka. I kaže u tim zaseocima ja sam bio prvi župnik, tek se župa uspostavila. Svako selo je imalo svog šamana. Koji je bio zadužen da dozove kišu. Da dozove kišu. Jer oni žive od poljoprivrede. Hrane se dijelom svojih ruku. I kaže: došli su mi ljudi. Kiše ne pada već danima. Preko mjesec dana, kad je najvažnije, nema ništa, ostaće bez ičega, umriće od gladi. I onda dođu njemu: Oče, što da radimo? Mi smo do sada išli šamanima našim. Davali smo im novac da oni dozovu kišu. On kaže ovo: Ode njima. Da nije jeo od euharistijskog stola Isusa Krista. Niti slučajno. A njima recite da imaju tjedan dana. Neka biraju, hoće li oni prvi moliti ili mi. Da dozove kišu. Neka izabere. Imaju tjedan dana. A i reci im ovo: vidjet ćemo čiji je Bog, pravi Bog. Je li moj Bog Isus Krist, ili vaša božanstva koja dozivate. Prošlo je tih sedam dana. Kiše ni kapi. I on odluči ovo sa svojom zajednicom. Sve ih je pozvao ovako u crkvu. Izložili su Presveti sakramenat. I tri dana zaredom molili za kišu. Kaže: Treći dan, veli on meni, Oče, zove me Oče. Oče, kada smo pjevali divnoj dakle tajni ovoj, niotkud koji skaplja na Zemlju. Danima kiša pada. Pitam ga ja: Kako si mogao ih izazvati tako? Pa kako si bio siguran da neće kiša ovih sedam dana past? Kaže on: Znao sam da me Isus neće posramiti. Zamislite ovo. Znao sam da me Isus neće posramiti. Pitam ga ja: Zašto si izabrao tri dana? Pa da im pokažem tko je pravi Bog, Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. Tri dana na čast Trojedinog Boga. Evo, zato, što god se u našem životu događalo, kaže Sveta Terezija Avilska. Kakvi god bile situacije, što nam se god moglo dogoditi, kakvi god bili teškoće, životni problemi, muke, bolesti, boli. Da li očekujemo da ćemo nešto učiniti? Nećemo. Stići na cilj? Nećemo. Nikada, nikada ne odustajemo od molitve.
