[0:00]vidimo tu sliku kako se ponaša to senjsko društvo. I ovdje ima jedna rečenica, drži se u tom majmunskom odijelu kojem zapravo ne pripada kao da je progutao štap od metle. Gertruda je jako zanimljiv lik, ta sluškinja koja njima dolazi, koja unosi nekakav nekakvu živost u to sve. Prenosi im sve seoske glasine, da ne kažem tračeve. A mi iz toga saznajemo zapravo, to je isto realizam. Odreče se službe i stane živjeti po većim gradovima od očeve imovine. Vidimo da on je od 28. do 40. je zapravo živio kao slobodan čovjek u gradovima i trošio očev novac. Tu već vidimo početak propasti.
[0:45]Nastavljamo s posljednjim Stipančićima. Ovo je treća epizoda. Krećemo zapravo u detaljno iščitavanje romana. Tako je. Velik roman, posvetićemo mu pozornost, lijepo ćemo sve iščitati, protumačiti. Ne Nama druge. Nema nam druge. Ne, ne, apsolutno nam nema druge. Predlažem da lijepo se zavalješ u tu foteljicu. I slušaš, kad ti bude nešto zanimljivo, slobodno me prekini. A dragi maturanti i vi se pripremite i svi naši dragi slušatelji čitamo Posljednje Stipančiće, odnosno iščitavamo, tako bih rekla. Pa evo krenimo. Može. Rekli smo već da je početak romana in ultimas res, znači kreće od zadnjih stvari. Zima je 1834. godine i kreće roman opisom vanjskog prostora. Dakle kao da kamera s ulice ulazi u taj prostor, kaže o jednoj od najstarijih podsvođenih kućica s ulazom preko strmih kamenih stubaa i balature, nad kojim je više vrata, uzidana nakazna ljudska glava tupa, na nepogodama vremena gotovo sasvim iščeznula nosa, sjede u tjesnoj, a jedinoj u svojoj kućici sobici, dvije ženske glave. Starija suhonjava, sitna, crnomanjasta žena od 46 godina i mlađa djevojka od 22 godine. Dakle imamo uvod, još ne saznajemo od ko su one, tek u drugoj rečenici. To je gospođa Valpurga Stipančić, udova iz apastricije i građanina senjskoga Ante Stipančića i njezina kći Lucija, djevojka na oko mnogo mlađa od svoje dobi. I sad ide detaljni opis vanjski opis Lucin, dakle, ali saznajemo da Valpurga ima 46 godina u tom trenutku, a Lucija Stipančić ima 22 godine. A zapravo izgleda puno nježnije i mlađe što nam poslije pripovjedač i kaže da zapravo izgleda kao četrnaestogodišnja djevojčica, odnosno on kaže kao djevojče. Znači bila je jedno vrlo krhko i nježno stvorenje. U opisu dalje, dakle inače je obilježje realizma da nam se uvijek lik uvodi nekakvim vanjskim opisom i kaže Luciina mati nije ni tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Znači jedna i druga su bile, rekli bismo, malo nježnije građe. Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju, oda je patnju mnogo kušanog čeljadeta. Čeljade bismo danas to je možda malo arhaično rekli osoba. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi na naslonjaču gdje sjedi Lucija, no izatog navoranog i prerano postaralog lica zaplamsa svaki čas jasna izjava nade što se umiješao u izraz velike ljubavi materinog srca. Dakle ovdje imamo već i nekakve odnose između njih i vidimo da je ta žena izgleda starije nego što bi trebala, a Lucija pak izgleda mlađa nego što bi trebala. I godine je 1834. zima je, saznajemo da je Lucija bolesna i da već dvije godine zapravo ne izlazi van. I ona majka joj jedva i dopušta da dođe do prozora. Jer kaže nešto se događa u gradu, pa da pogledajte kroz prozor, čega se bojite, kaže Lucija. Prozor, Bog budi s tobom, strpi se. Ta Gertruda mora svaki čas doći, kaže Valpurga. Što to sad znači? Dakle on je toliko brižna prema Luciji da joj čak ne dopušta ni doći do prozora koji je vjerojatno malo hladniji. I ona stalno nosi iz sobe kadeću lopaticu, vjerojatno nosi nekakve grančice mirišljave kojima nekako kadi tu sobu jer Lucija je bolesna. To zapravo nije nimalo zdravo, ali ona radi najbolje što može. Gertruda je njihova sluškinja koja je jedina ostala s njima i živi u konobi ispod kuće sa svojih troje djece i zapravo je sretna da na neki način može sebi nešto priskrbiti. I kaže Lucija čezne zapravo za tim da pogleda taj svijet, cijeli život čezne da izađe na ulicu i da se igra s običnom djecom. A sad kaže naš pripovjedač kako bi rado otvorila prozor da vidi bilo kakav život na ulici. Ta njoj je evo po majčinoj odredbi već blizu dvije godine ograničeno sve znanje o životu u gradu samo na kazivanje poslužavke Gertrude. Moram reći našim slušateljima da imam nešto stariji, starije tiskano izdanje Vjenceslava Novaka iz 32. godine. Dakle već sto godina, možda će se neka suvremenija izdanja malo razlikovati u nekim riječima, jer svi izdavači malo prilagode svome jeziku. Vraćam se dakle na tekst i ovdje već vidimo da naša Lucija zapravo živi jednim, pa neću reći zatvoreničkim životom jer majka se brine. On joj je to sve izraz ljubavi, ali zapravo njezin život i nije pravi život kako bi trebao. Ponovno slijedi jedan opis njezinog lica i nova osoba koja jedina ulazi u tu sobicu, to je poštar Marko. On je jako važan jer kaže danas je naime već bio dan gdje bi moglo stići i sad je spacionirano, razmaknuta riječ njegovo pismo. Dakle nama pripovjedač još uvijek ne kaže čije je pismo, ali Lucija čeka nečije pismo. A to je pismo Alfreda, prijatelja njezinog brata. Saznaćemo poslije što se dogodilo jer ju je iskoristio. Ostala je trudna da već malo ulazimo u fabulu, pobacila je i zbog svega toga je zapravo bolesna već dvije godine. I taj poštar Marko dolazi i on igra jednu svoju ulogu. Jako je važan time što joj donosi to pismo. To je jasno lažno pismo, saznat ćemo vrlo vrlo skoro. I uglavnom ta pisma njoj nešto znače. Svaki put kad dobije to pismo, ona kao da živne na neki način. Gertruda je jako zanimljiv lik, ta sluškinja koja njima dolazi, koja unosi nekakav nekakvu živost u to sve. Prenosi im sve seoske glasine, da ne kažem tračeve. A mi iz toga saznajemo zapravo, to je isto realizam, jer Gertruda je nama taj realistički pripovjedač gdje ona svojim nekakvim podacima koje njima donosi kaže što se zapravo događa u gradu i mi saznajemo kakav je bio život toga grada. Evo jednu ću malu scenu iz njezinih večerašnjih tračeva reći. Kaže: „Stanite gospodična da se sjetim gdje sam sve bila.” „Da, ovo mi je pripovjedala tržica Bare, što pokraj škole prodaje djeci voće. Jutros su našli tu na vrh samoga grada smrznutoga dječačića od 12 godina. Lane mu umrla mati, otac doveo u kuću mačehnu, a ona ga otjerala i eto. Velim vam ja, pravo su stari ljudi rekli sila Boga ne moli, sirota. A još jedna velika novost u gradu, došla je zapovijed da se drvenim mostu Lucima srušiti i graditi novi i tako dalje. Dakle, ona donosi sve ono što se događa ovim dvjema ženama. Eto zanimljivo i tako dalje, ali mi saznajemo život grada. Mi doista vidimo kako se u gradu Senju živjelo i meni je zanimljivo da je ta neka prodavačica. Vjerojatno je imala svoje voće i povrće, prodavala ispred škole djeci voće. To bi isto danas bilo zgodno da ispred škole imamo prodavaonicu voća. Danas se neka druga stvari prodaju više proizvoda. I nude, i nude. I pripovjedač kaže Gertruda svaki put završi svoj govor za koji se ona osjeća važnom poslovicom nekakvom i kaže svega čujemo, moja gospodično, a ja sve kažem da su stari ljudi imali pravo kad su rekli mudroj glavi jedno oko dosta i tako dalje. I ta naša Gertruda je vrlo uslužna, vesela, vedra i rekli bismo vrlo nekako voli gospođu Valprugu na jedan jasan način koji njoj priloži i pristaje. I jako je pristojna prema njima, ali uvijek je poljubi ruku Valprugi kad odlazi. Dakle ipak imamo još uvijek taj odnos slušavke i plemstva. I ovdje je ona znamenita scena gdje ova peče četvrt pileta, Lucijeva ne želi jesti. Mi saznajemo da ona ne želi jesti teško i tako dalje, ali ipak će pojesti to. No, u ovom trenutku mi ćemo dobiti i Alfredov opis. Alfred Ručić, plemenitaš je iz Zagreba, Jurijev prijatelj sa studija u Beču, koji dolazi u Stipančićevu kuću nakon smrti Ante Stipančića. Zavest će Luciju, čitaće zajedno Petrarquine sonete i tako dalje. Ona će ostati trudna, to nemamo opis, tek poslije saznajemo kad je pobacila i plakala nakon što je on otišao. I ovdje već na početku mi imamo njegovu sliku. Ona je vrlo važna, jer zapravo u ovo ovom vanjskom opisu mi saznajemo i neke osobine Alfredove. Pa kaže ovako: Kad je majka otišla u kuhinju, ustane Lucija s dosta napora sa svoga naslonjača, pođe lagano k starinskom borou, to je nekakva komoda. I uzme u ruke sliku što je tu među mnoštvom raznih sitnih nakita stajala na statku izrazanom njezinom rukom. Slika je prikazivala mladoga čovjeka od 27 godina, s ovelikim brkom i točno razdijeljenom kosom po sredini tjemena, pa s pomoću pomazala čvrsto i glatko počešljanom prema objema stranama glave. Lice imalo bljutavi izraz aristokratske, jednostrano i površno odgojene djece bez duha i bez krepke mladenačke svježosti. Dakle, ovdje doista možemo vidjeti pripovjedačev reci, rekli bismo kritički odnos prema tom sloju. Kaže bljutavi izraz, znači nikakav beskarakteran i to se poslije i vidi. Tijelo je bilo odjeveno u staromodnom fraku, s uskim svilenim potkoljenicama. Dakle oni još uvijek i odjećom nekako podsjećaju na to neko staro doba. I ovdje ide jedan Lucin monolog, gdje ona zapravo se obraća toj slici. Alfredu i moli ga da dođe po nju i pita se do kad će to sve trajati i kad će on konačno doći po nju, izbaviti je iz toga nekakvoga njezinoga zatvora i učiniti je sretnom ženom. To se jasno neće nikada dogoditi. Drugo poglavlje nastavlja se odmah na ovo prvo, inače prvo i drugo poglavlje traju svega par sati te jedne noći. Međutim, u ovom poglavlju imamo jednu, rekla bih, digresiju koja je vrsta reminiscencije gdje se Valpurga Stipančić sanjala je, malo je zaspala i sjetila se da je sanjala biskupa Čolića koji se inače zove Juraj Vuk Barun Čolić de Levensburg. I zapravo ona kaže: „Bože, kako sam ja sanjala toga čovjeka.” I tad ona priča Luciji o tom čovjeku, o njegovu biskupovanju, kako je bio plemenit, priča o svojoj obitelji Domazetoviću. Kaže: „Tvoj djed po ocu bio je bogat čovjek, a Domazetovići Valpurgini računaju se od velike davnine u najbogatije i najuglednije obitelji. Oni su natrpali u svoje kuće veliko blago prije iz ratova, a poslije trgovinom.” Uzme, uzme pripovjedati gospođa Valpurga, složivši ruke s pletivom u krilo. I za ratova, kako to? Det kažite. I ona sad priča kako se ratovalo s Turcima, s mlečanima i tako dalje. I uglavnom cijela ta priča ide zapravo u jednom vrlo nostalgičnom tonu. Kakvi su to bili ljudi, kažu da su bili za čitavu glavu veći od današnjeg naraštaja, širokih pleća, brkati. A uz to ljudi mudri i pravedni, da sjećaš se slike svoga djeda, a moga oca Pavla Domazetovića, što je odnio Juraj. Dakle mi ovdje svašta nešto saznajemo o njima. Uglavnom taj biskup Čolić, ja sad neću previše pričati o tome, jer mislim da to neće biti važno za naše maturante. Ali je zanimljivo jer se govori o jednoj legendi, jer su nešto tračali, glasine su išle vrlo ružne o biskupu Čoliću, o nekakvoj njegovoj aferi. On je otišao u Rim da se opravda pred samim papom Klementom. I opravdao se doista, jer je bio čist i nevin, a kad se vraćao donio je nekakve relikvije. Dakle mučenika katoličkih i kad je njegov brod dolazio u Senjsku luku, kad su znali da dolazi, skupila se, kaže na obali, svijet se skupio da gleda. A među njima je i čekao taj Vuković koji se htio narugati biskupu i koji je rekao: „A što ste uprli oči u talijanski brod?” „Moj vam brig, brig znači brod, nosi sol svagdanji začin, a onaj Talijan Čolićevo kopile.” I tad kad je on to rekao, kaže legenda da je zahvatila morska struja taj brod sa soli i bacila ga na stijene i razbio se. I svi su u tome vidjeli nekakav prst Božji da nije dobro se tako rugati. I uglavnom kreće nam već treće poglavlje i Lucija će zaspati. Valpurga ostaje sama i u ovom trenutku kreće retrospekcija i mi se vraćamo na prethodna razdoblja. A ovako nam kaže: „Pamet joj hrli u minula vremena i sjeti se stihova što ih je negdje u roditeljskoj kući slušala, jad je nad sve jade nekdašnje se sreće u nesreći spominjati.” Dakle to je napisano na talijanskoj u njezinoj kući i sad kreće ta retrospekcija ili reminiscencija, ona se prisjeća. Upoznajemo dakle od nekakvih samih početaka naše likove. Prvi je kojeg upoznajemo Ante Stipančić. Otac i majka bili su mu krčmari, bili su bogati ljudi, ali zapravo vrlo priprosti. Nisu premda su bili bogati, mogli su doista što šta, nisu težili nekakvom građanskom statusu kao što je Ante, vidjećemo uskoro, težio. Ante je bio posljednji potomak svoga plemena, a oženio se tek u svojoj 40. godini iz porodice starih plemića senjskih patricija Domazetovića. I on je bio jedinac, imali su dva velika i jedan mali brod, dakle tri broda u ono vrijeme, to je bilo veliko. Obilazili su sve znamenitije luke po Dalmaciji, Istri, Grčkoj, Ruskoj, Italiji, Španjolskoj, Francuskoj. A Pavao Stipančić nije u privatnom životu igrao nikakvu gospodsku ulogu. On bi svoje patricijsko djelo oblačio samo na velike rijetke svetkovine gradske i crkvene, a sa ženom Hatom bavio se krčmarskim poslom u vlastitoj kući. Njegov sin Ante, naš zapravo glavni lik, kako je bio bogat, mogao je štošta i otac ga je najprije poslao u vojsku. Ne bi li tamo postigao nekakvu visoki položaj, nekakvu službu. Međutim vojska ipak nije bila za našega Antu Stipančića i on se vrlo brzo vratio. Kaže ovako: I on stane spremati sina Antu za vojnički stališ. Ante dotjera do iza dugog klatarenja, ovaj glagol je malo i ironičan. I ogromnog troška u svojoj 28. godini do natporučnika, a onda ne mogavši se pravo sprijateljiti sa zaptom vojničkog stališa. Zaptom je stega, odnosno disciplina, odreče se službe i stane živjeti po većim gradovima od očeve imovine. Vidimo da on je od 28. do 40. je zapravo živio kao slobodan čovjek u gradovima i trošio očev novac. Tu već vidimo početak propasti. I za deset godina, ovdje je ovo pogrešna uporaba ovog prijedloga, samo da kažem, treba biti poslije deset godina, ja čitam kako je prijedlog. Kako je ovdje ovaj tiskano. Dakle poslije 10 godina vrati se u Senj, gdje je trebalo manje za život, a tu se zagledao u šesnaestogodišnju Valprugu, djevojče rijetke ljepote i plane za njom vatrom kakva može da plane u dvadesetogodišnjem srcu. Dakle tu se on došao, zaljubio se u tu prekrasnu mladu djevojku, plemkinju. Ali imovina njezina oca bila je već propala. I kad je Ante zaprosio Valprugu Stipančić, roditelji su njezini mislili da će se malo krsmati, da neće odmah pristati. Ipak je on bio puno stariji od nje. Ona je bez ikakvih problema pristala, a on je njoj udvarajući joj donosio francuske čokolade. Lijepe poklone joj je donosio. To je sve njoj bilo drago vidjeti i bez nekih velike emocije ona je zapravo pristala. I bila je nekako sretna i zadovoljna i hvalila se svojim prijateljicama, a zapravo, kad bi ostala sama, kaže: „Kriomice se od majke igrala lutkom.” Ona je zapravo još bila dijete i udala se sa 16 godina za Antu Stipančića. On je nju doista obožavao na početku, kaže: „Ni u crkvu nije išla sama.” I kad su bili zaručeni i poslije, on joj je čak nosio molitvenik i tako dalje. A ona je bila oduševljena njime jer je on donio nekakve navike koje možda još Senjani nisu imali, a kaže dobrodušna je bila od prirode, a odgojena u roditeljskoj kući, odgojen koji je gušio ženskoj djeci svaku samostalnost, podrgla se vrlo lako njegovoj volji. I bila u sebi uvjerena da ne može pripadati nego samo njemu i da je svijet svake žene optočen ovako samo s mužem koji je usrećio otepši je djevojaštvo. Tu zapravo vidimo i njezin način sagledavanja ne samo svijeta, nego i svoje uloge, ali i uloge žene u braku. Kaže: „Ona se povrh toga divila njegovim gospodskim navikama što ih je donio iz daleka svijeta.” Amo je spadalo, na primjer, ovo je gotovo ironično, i to da je svaki dan mijenjao čisto rublje. To nam pripovjedač kaže i njegovom kratkom odrišitim sudu o svim javnim ljudima i tako dalje. Inače, Ante Stipančić nije puno govorio, bio je više mučaljiv i tako dalje. I nije bio od nekakvih velikih dinamičnih akcija. Tako je, i bio je vrlo vrlo, neću reći ponosit, ali mogla bih reći ohol. I rodilo im se dvoje djece, Juraj je 1806. godine, ali pripovjedač nam kaže iste godine kad je s dozvolom cara Franje, a nastojanjem biskupa Ježića u Senju svečano otvoreno bogoslovno učilište. Jer Senjanima biskupa. Tako da je Senj bio doista važan grad. I kako se rodio Juraj, slijedi nam scena krštenja Jurijeva. Koja je bila nevjerojatna scena gdje smo mi dobili sliku toga društva, ali tad mi upoznajemo tko je Ante Stipančić. Tko je Valpurga Stipančić i upoznajemo zapravo vidimo nekakve iskre svega onoga što će se događati kasnije u njihovim životima. Ante Stipančić je iz Trsta doveo kuhara, kaže mi ovdje kuhač. Dakle kuhara iz Trsta doveo koji je znao kuhati sjajna jela. Glazbu je uzeo od 20 ljudi. Kaže, radnici su, kuhalo se je za radnike i senjski puh tri ogromna lonca govedine i pekla su se dva pretila bravca, to su svinje. Blizu ognjišta bila je namještena bačvica žarke kapljice. Dakle i vino. Dakle ne samo oni pozvani, nego on počastio zapravo cijeli grad. I sad ide rečenica: „Neka oci svoje djeci pripovjedaju kako se krstio prvi Stipančićev sin.” „Rekao je uzbuđenim glasom Stipančić Valprugi, kad se usudila smjerno primjetiti nije li malko toga previše.” On je rekao: „Ne, to je moj sin i mora tako biti.” Dakle tu vidimo ipak jednu pretjeranost i Valpurga je primijetila da je to neumjerenost, ali nije imala snage, pa ni moći da to nešto napravi. I sad slijedi opis tih svih Senjana koji dolaze plemića koji su odjeveni u svoje plemička odijela. O tome ćemo imati zanimljivu priču, jer je sam Stipančić sebi dao sašiti plemićko odijelo. On nije bio plemić, on je bio patricij i bogati građanin, ali nije imao plemićko podrijetlo. Ali je bio odjeven jednako kao njegov rođak po ženi, plemić Domazetović. Znači modri tjesni frak, s okruglih krilima i tako dalje. Tu ide taj detaljan opis svega toga. Kaže kao što je cijelo on je sebi stavio čak i plemički mač, što on nije imao pravo nositi. I poslije će imati problema zbog toga, vidjećemo.
[21:39]Dakle i svi su ga čudno gledali i nisu bili zadovoljni time plemići, kad su vidjeli njega kako je odjeven. Ovdje vidimo da se zapravo i tu radilo o nekakvim strogim pravilima, još uvijek, rekli bismo, iz nekakvog doba feudalizma. Gospođe su također uvrijeđene ako ih se nije prve povelo u kočiji. Dakle vidimo da neke plemenitašice još uvijek misle da imaju prednost pred nekima drugima, a bogate građanke koje su sad bogatije od tih plemenitašica ponašaju se vrlo vrlo oholo. I tu vidimo zapravo tu sliku, vidimo tu sliku kako se ponaša to senjsko društvo. I ovdje ima jedna rečenica, drži se u tom majmunskom odijelu kojem zapravo ne pripada, kao da je progutao štap od metle.
[29:28]Mhm. On je završio na sudu jer su rekli: „Ne, on ne može imati to plemićko odijelo.” Dakle nisu mu mogli preći preko toga. Apsolutno, navike i pravila bila su toliko kruta, ali ne samo pravila, nego su se oni osjećali uvrijeđenima da nitko uzima nešto što je njihovo. Što mu ne pripada, zapravo. Tako je, što njemu apsolutno ne pripada i tužili su ga, izgubio je to. Imao je samo pravo zadržati tu jednu veliku pelerinu, jedan plašt veliki, vjerojatno i skupi. Međutim, ovdje imamo jako zanimljivo, pročitaću to, i završili smo time četvrto poglavlje. O gradskim ustanovama. Danima još od Marije Terezije nije smio patricij nositi plemičko odijelo, ni opasati plemički mač, a nekmoli se njime javno pa bilo je poradi vlastite obrane poslužiti. I ovaj kad je to napravio sad kaže: „Duh novoga doba, jednakost ljudi što se iza velike francuske revolucije širio nad Evropom, nije još bio dopreo ovamo da razavar razara jake, gotovo neoborive kule iz kojih su gospodarovali nad ogromnim većinama pojedinci, Bog zna koliko pravedno i u kojoj davnini ovlašteni stališi i porodice.” Ni senjski plemići ne bi jako tada već ni izdaleka ono što su im najbliži preći bili. Dakle ovdje imamo nekoliko vrlo zanimljivih stvari i time ćemo zapravo završiti. Vidimo stvarnu situaciju početka 19. stoljeća, dakle već smo u negdje u drugom desetljeću, gdje taj duh slobode, jednakosti i bratstva među ljudima koje je kao francuska revolucija donijela, poništivši plemstvo, odnosno feudalni sustav. Ovdje to još nije došlo i vidimo da je bilo nemoguće čak i odjećom to pokazati. A ovdje bih sad možda samo to usporedila s jednom scenom iz romana Patnja mladog Werthera. To nam je također ispitno djelo i to ćemo također moći poslušati u našim emisijama. Gdje zapravo i Werther isto tako kao građanin nailazi na problem kad uđe u plemićko društvo. To je nešto ranije nego ovo i Werther nailazi na probleme i plemići tada kod Grofa gdje se i on nađe, nisu zadovoljni što je naš Werther s njima. Tako ni ovi senjski plemići nisu bili zadovoljni što je s njima Ante Stipančić, odnosno što je odjenuo njihovo odijelo. I sad ono kako se kaže, a što je bilo dalje, poslušajte u idućoj epizodi. Pa postojamo kao španjolska sapunica. Nastavljamo dalje s iščitavanja u idućoj epizodi. Tako je. Evo ovo je bila još jedna radio matura. I dalje obrađujemo roman Posljednji Stipančići Venceslava Novaka. Slušajte nas na hrvatskom radiju, gledajte na našem YouTube kanalu, pratite na TikToku. A do iduće epizode pozdravljaju vas profesorica Marina Čubrić i ja sam Goran Kušec. Pozdrav.
