[0:11]Bio sam na trećoj godini faksa. Demos na jednom kolegiju, predavanje u 8:00 ujutro. Znate ona predavanja koja nitko ne voli. Svi studenti dolaze mrzovoljni, umorni, pospani, piju tek prve kave. Sve je bilo tako i taj dan prije šest godina. Sve do jednog slajda koji je profesor neumorno vrtio, a svi su i dalje vrtili očima i padali sve više i više u san. A taj slajd je kazao: "Mladi nisu dio medijskog svijeta." Meni se odmah ona lampica upalila u glavi ko u crtićima. Odmah mi se stvorila jedna ideja. Koliko god to stereotipno zvuči, stvarno je bilo tako. I okrenuo sam se dvorani, misleći da ću vidjeti još pet, šest takvih lampica. Međutim, svi su uglavnom bili i dalje pospani, nezainteresirani, pijuckali svoje kave. Šest mjeseci kasnije, nalazio sam se u toj garaži. Večer prije pokretanja portala, portala koji bi trebao biti glas generacije, barem u mojoj glavi. Portala koji bi se trebao zvati Srednja HR. I noć prije, kako to obično biva, cijela obitelj mi je pomogla čistiti taj prostor. On ositi stolove, stolice, laptope opremati i sve ono što je bilo potrebno. Drugi su počeli investirati svoje vrijeme u moju ideju na jednom predavanju od prije šest mjeseci. Prvi put me uhvatila trema. Strah. Što sada? Kako dalje? Poslao sam poziv preko stranica faksa svim kolegama. Imao sam već jedan studentski projekt prije, jedan portal, tako da sam već i znao dosta ljudi, ali ovo je bilo potpuno nešto drugačije, sam odlučio napraviti redakciju. I morao sam nekako privući ljude, a privukao sam ih sa ping-pong stolom. Ping-pong, neograničena kava i vjera u ideju, 30 studenata novinarstva, da treba postojati jedan portal za mlade, koji će se brinuti o interesima mladih i promovirati ih. 30 ljudi je zvučalo jako dobro, mislim da zvuči i sada super. Međutim, tu su se javili prvi problemi. Nisam znao kako opće organizirati posao za 30 ljudi. Što ćemo sada pisati? Mislim, potrošio sam puno vremena na sam razradu strukture portala, na rubrike, ali raditi sa 30 ljudi, to je bilo nešto posve drugo i to je bio zadatak za koji ja nisam bio spreman. Sa poslovne strane, drugi dan netipično je krenulo fantastično. Gostovao sam na jednoj radio postaji i tamo sam predstavio svoj projekt i rekao zašto treba postojati portal za mlade. Zašto u silu medijskog prostora treba biti jedan medij koji će biti isključivo orijentiran na obrazovanje, na znanost na mlade i brinuti se o tim poljima? I zvali su me iz jedne velike hrvatske kompanije čiji je čovjek zadužen za ljudske resurse taman odlazio iz ureda, a odlučio je pričekati još par minuta, kad je čuo mene na radiju. Svidjela mu se ta ideja jer je baš njima trebao jedan portal koji bi bio takav, koji bi s njima radio na njihovim projektima koji su bili u planu. Drugi dan projekta meni netko nudi godišnji ugovor o suradnji. To je zvučalo nevjerojatno. I to je zvučalo sve odlično na početku, međutim, bilo je nešto što nije bilo dobro, a to je bila posjećenost. Naime, u prvih mjesec dana portal je posjetilo 30.000 ljudi. Meni je to bila katastrofa. Ja sam bio strašno razočaran sa tom brojkom. Jer sam iskreno smatrao da je dovoljno prezentirati neku ideju, koja na papiru zvuči dobro i da će odmah doći milijun klikova i milijun kuna u džep. Nije došlo ni jedno ni drugo. A taj milijun, pa ne znam, mislim da mi je fiksacija na njega bila od Del Boya i Rodneya, jer sam odrastao na Mućkama Only Fools and Horses. Znate ono njihovo: "This time next year, we'll be millionaires." E, tako sam ja mislio. Valjda s ulice ćeš doć nešto napraviti u garaži, sklepat i eto, milijun će biti ovdje. E, pa nije baš bilo tako. I meni je to bila zapravo jedna poruka da sam pogriješio u onome što sam razmišljao. Da mladi zapravo ne žele biti dio medijskog svijeta i da je to bila jedna moja velika iluzija koju sam ja stvorio u svojoj glavi. Sazvao sam sve one ljude koji su igrali ping-pong, pili kavu, pisali tekstove i rekao im da gasim portal. Meni je to toliko zaboljelo. Da smo bar imali 300.000, 500, pa bi bilo blizu tog milijuna, s nečim bi mogli raditi, ali 30.000 je meni bilo neprihvatljivo. Svi su govorili da nisam normalan, al to su već govorili prije, ali ja sam bio vjeran u tu odluku. Jednostavno, donio sam krivu procjenu i to je to.
[5:19]I ugasio sam portal. Tako je bilo. Sve dok me nije nazvao jedan čovjek iz uh svijeta medija kojem sam vjerovao, koji je znao u kojem smjeru ide novinarstvo, koji je znao i razumio kako će se razvijati mediji, online portali u budućnosti i pitao me: "Ej, što se događa?" Pa ja reko, 30.000 ljudi, znači to je ništa. Mislim, to je jedva jedna generacija učenika u Hrvatskoj, a ja ciljam na njih 10. Duboko je uzdahnuo i ono standardno što sam već čuo: "Pa ti nisi normalan. Ja znam ljude koji su spremni kupiti takav portal koji ima 30.000 mladih na jednom mjestu u prvih mjesec dana." To mi je bila jedna poruka da smo ipak na dobrom tragu i nakon 10 dana, nakon te potvrde, opet smo krenuli raditi. I nešto je bilo bolje. Bolje smo posložili posao. Čitanost je bila nešto malo bolja, ali opet ja sam i dalje sanjao o tom milijunu. I već sam lagano gubio vjeru sve do jednog dana. Jednog teksta. Ministarstvo produžilo praznike za tjedan dana. Do 11 sati zvali su nas iz ministarstva, molili da povučemo informaciju. Do 12 su nam prijetili već neki ravnatelji. Inbox nam je bio pun e-mail poruka gnjevnih učenika. A bio je prvi travanj.
[6:48]A to je bila subota i nitko nije mogao provjeriti je l' škola u ponedjeljak ili ne.
[7:03]Taj dan portal je posjetilo 60.000 ljudi. U jednom danu i nakon toga čitanost nam je porasla za 300%. Jako dobar Prvi april i svake godine nastavljamo tu tradiciju. Krenuli smo malo entuzijastičnije i opet sam zvao onog čovjeka iz one velike kompanije kojem sam otkazao suradnju u međuvremenu jer više nismo radili. I rekao: "Ej, mi smo opet online. Je l' bi mogli on surađivati oko onog godišnjeg ugovora?" I on isto duboko uzdahne i kaže: "Joj, vi mladi, al dobro, imate pravo na jednu pogrešku." I potpisali smo taj ugovor. I bilo ih je puno takvih u zadnjih šest godina. Bilo je puno priča koje smo uspjeli napraviti i puno loših stvari koje su se dogodile. Jer, nemojmo se lagati, mediji su dosta često oni koji štite širi neki interes, ali i prvi na udaru kada se to nekome ne sviđa. I nije baš lako kad ste student pisati protiv vlastitog dekana, protiv rektora, ili ići protiv ministra i njemu govoriti da postoji nešto na što bi trebao obratiti pozornost, a ima 500 drugih problema i vi ste mu na kraju pameti. Nije baš da ste omiljeni. I razočarao sam se u taj svijet marketinga, PR-a, pa i novinarstva. Mislim da svi jesu u nekom trenutku. Međutim, ja sam u svemu tome doživio i neke prekrasne stvari. U istinu lijepe. A mislim da ste ih i vi doživjeli sa mnom premda možda niste svjesni da smo to zajednički podijelili. Pa prva, je l' se sjećate možda onih studentica sa Ekonomije koje su ogovarale svoju referadu na Facebooku pa su bile izbačene sa fakulteta? Ima neko iz referade tu? E, pa bile su vraćene na faks. I to je bila naša priča. Koju smo uspjeli napraviti zajedno s vama.
[10:05]Nesto recentno, početkom ove godine, oporezivanje studentskog rada. Je l' se sjećate?
[10:16]Neko iz porezna je isto tu. 20.000 ljudi, tako nešto. Toliko ljudi je potpisalo peticiju u roku 24 sata. Napravljen je strašan pritisak na nadležna tijela i to se nije dogodilo. To je bila naša priča.
[10:39]A ima i jedna koja je meni posebno draga. Je l' se sjećate otkazivanja Oskara znanja? Za one koji ne znaju, to je ona nagrada koja se dijeli učenicima koji su osvojili prvo mjesto na državnim natjecanjima ili prva tri mjesta na međunarodnim natjecanjima. To je njihov dan kad se oni okupe, međusobno se upoznaju i dobiju tu nagradu, taj kipić. E, pa te godine nije bilo novaca. I mi smo objavili tu priču. I vratili Oskara znanja, a i nešto sam naučio iz svega toga. To je bila priča koja je bilo u svim dnevnicima, u svim tiskovinama, na svim radio postajama. Baš je bila svugdje i svi su se sjećali jako loše zbog toga. Ali koliko ljudi je pročitalo tu priču na početku? Kod nas originalni tekst. Milijun.
[11:35]Ne. Nije milijun. Puno manje. To je prvih pet redova ove dvorane. Prvih pet redova ove dvorane je pročitalo originalni tekst da je otkazan Oskar znanja. Ti ljudi nisu stali na tome da su samo pročitali taj tekst, nego su ga podijelili na svojim društvenim mrežama i napisali da ovo nije dobro. Da trebaju nešto napraviti u vezi toga i počeli su se organizirati i proširili tu vijest na drugih pet redova, na 20, pa na kraju cijelu dvoranu, a i onda puno šire. I što se dogodilo? Pa Ministarstvo je odustalo od te ideje. Našli su te novce i uspjeli smo nagraditi učenike kojima je bilo zapravo samo dovoljno da im kažemo: "Hvala vam za sve što ste napravili. Evo ruke." I vraćen je bio Oskar znanja.
[12:41]A ja sam kroz to naučio da ponekad nije potrebno biti Del Boy i Rodney i tražiti taj milijun, ponekad je dovoljno imati publiku koja će u prvih pet redova prepoznati pravu vijest i reagirati na nju, ne samo pročitati je. Jer to je moja ideja vrijedna širenja. Novinarstvo koje promovira mlade. Novinarstvo koje promovira obrazovanje. Ali nije dovoljno samo tekst napisati. Potrebna je interakcija. Jer priča se stvara tek kada publika reagira. Tek kada vi kažete isto svoj stav, kada vi reagirate i kažete: "Dosta! Želimo nešto promijeniti." Želimo i da to bude novinarstvo koje vas potiče na promjenu. To je moja ideja vrijedna širenja i zato ne: "This time next year, we'll be millionaires." Nego: "This time, build future now." Hvala.
