[0:00]Pozdrav i dobrodošla u epizodu u kojoj pričamo o tome kako saznati što želimo. Naime, čini mi se da se danas jako puno ljudi pita kako uopće da otkrijem što želim, što je to što ja želim i kako da razlikujem svoje želje od onih, ajmo reći, posuđenih, odnosno tuđih želja koje vidimo ili kroz Instagram ili kroz utjecaj drugih ljudi i onda više u jednom trenutku ne znamo razlikovati što je to što mi želimo, a što samo mislimo da želimo kako bismo bili prihvaćeni. Jedan od najopipljivijih primjera toga koji nam je svima vjerujem poznat, a to je kada pogledamo srednjoškolke koje su 90% zapravo jednako obučene. Znači, to budu vrlo često, barem je kad sam ja išla u srednju školu, to bilo bijele starke, traperice, bijela uska majica i na primjer ruksak. I onda vidimo toliko njih, vrlo je teško vjerovati da je zaista toliko njih zaljubljeno u bijele starke, bijele majice, traperice i taj ruksak. Ono što možemo iz takvog ponašanja iščitati je zapravo potreba za pripadanjem, pa su onda te starke način na koji se ja uklapam u društvo. E sad, u toj dobi nema ništa loše u tome, ali ono što se mnogima događa da zapravo isti taj obrazac ponašanja zadržavaju godinama kasnije i zapravo žive kao tinejdžeri, iako nisu to, već su barem po broju godina odrasli ljudi. E sad za početak da vidimo zašto je uopće ljudima toliko teško znati što žele, odnosno zašto nam je toliko teško otkriti koja je to naša želja, dakle proizašla iz nas, a ne iz vana i zašto toliki ljudi imaju problema sa otkrivanjem svojih želja. Ono zašto to zna biti zahtjevan proces je zato što se on sastoji od jako puno nivoa. Da bismo razumjeli te nivoe, najlakši način je da se pokušamo prisjetiti nekih svojih starih želja koje danas više ne želimo i da otkrijemo zašto smo tada to nešto htjeli, odnosno što smo mi zadovoljavali time ili što smo mislili da ćemo zadovoljiti time pa smo onda to nešto htjeli. Ja ću podijeliti neke svoje primjere, a onda predlažem da zaustaviš epizodu i da se probaš prisjetiti nekih svojih želja. Dakle, ja sam kao mala jako htjela biti tajnica. Ono zašto i kako sam došla na tu ideju je zato što sam primjetila, odnosno dobivala sam jako puno pohvala na to kako sam uredna, kako sam organizirana, kako sam marljiva, kako ništa ne zaboravljam. Dakle, jako jako puno je tu pohvala išlo na tu temu kako ja pamtim, kako se priredim, kako sve lijepo organiziram i tako dalje.
[3:33]I sad kad razmišljam o tome vrlo je jasno vidjeti da ja uopće nikada nisam htjela biti tajnica. Ja sam samo htjela osigurati da nastavim dobivati potvrdu iz vana koju sam dobivala. Trenutak u kojem sam ja osvijestila tu svoju davnu želju iz djetinjstva i u kojem sam osvijestila da ja to nikada uopće nisam željela je trenutak u kojem sam izgradila odnos sa sobom koji se temelji na samopouzdanju i samopoštovanju i u kojem sam izgradila podršku samoj sebi koju sam tražila izvana. Dakle, u onom trenutku u kojem sam ja mogla sama sebi dati podršku i dati pohvalu, ja više nisam bila ovisna o tome da to stiže iz vana. Jer mi smo svi ljudska bića i potrebna nam je pohvala. Potrebna nam je podrška. Samo što ono što zaboravljamo je da nam to ne treba dolaziti iz vana, već da to dolazi iznutra, odnosno ako ne dolazi iznutra, onda ne trebamo svoj život prilagođavati drugima da bi napokon došla ta neka potvrda, nego trebamo raditi na odnosu sa sobom. To je ono što zapravo radimo u programu samopouzdanja. Dakle, mijenjamo odnos sa sobom kako bismo dobili ono što nam je potrebno i tako se oslobodili ovisnosti od drugim ljudima, odnosno o njihovim željama i njihovim potvrdama i pohvalama. To što bih ja bila možda dobra tajnica ne znači da ja to zaista želim. I to je nešto što vrlo često vidim kod brojnih klijentica, a to je da razmišljaju ne o tome što bi one htjele, što zaista žele, nego što ja mogu raditi zato što smo naučeni da se svedemo u okvire mogućeg i onda uopće ne otkrivamo nove vidike, ne ne vidimo što je sve za nas moguće zato što samo razmišljamo o svojim željama u okviru onoga što nam je u ovom konkretnom trenutku dostupno. I zato nažalost jako veliki broj ljudi cijeli svoj život provede u jednom te istom mindsetu, u jednom te istom nivou svijesti, u vrlo sličnom krugu ljudi, u jednoj te istoj platežnoj moći i tako dalje. U trenutku u kojem sam ja zapravo shvatila da ja nisam htjela biti tajnica, nego sam htjela dobivati te pohvale za to kakva sam ja, i kada sam naučila sebi dati tu podršku i pohvalu, postavila sam ponovno sebi pitanje što je to što bih htjela i ako maknem sa strane sad te pohvale i potvrde, želim li i dalje raditi taj posao. I ono što sam tada shvatila, a pritom naravno radila putem na izgradnji samopouzdanja, dakle, ono što sam shvatila je da ja ne želim biti ta tajnica, nego taj šef, odnosno da ja želim kreirati nove projekte, da ja želim graditi nešto što vjerujem, da ja želim raditi ono što ja želim, što ja vidim da je korisno, u čemu ja vidim neki viši smisao, a ne raditi ono što mi drugi ljudi kažu i ne na neki način biti u sjeni događaja. E sad, da se razumijemo, nema ništa pogrešno u tome da budemo u sjeni događanja, da ne budemo na prvoj crti, nego da se nekako držimo sa strane. Dakle, neki ljudi zaista uživaju u tome da stoje negdje u pozadini nekih akcija, da rade na nečemu, a da se zapravo ne zna da su oni dio tog tima i to je skroz u redu, ali nije u redu onda kada mi zapravo ne želimo biti ta osoba, nego želimo proaktivno sudjelovati. Želimo mi biti ti neki pokretači nekih promjena, ali to ne radimo, nego se držimo tamo negdje u pozadini zato što se bojimo izložiti. I ono što nažalost si onda radimo je da koristimo svoje obrambene, dakle, obrambene mehanizme, a to znači da krenemo racionalizirati zašto je zapravo dobro da smo mi tamo iza. Ma bolje da sam iza, vidiš kako ovi svi koji to nešto rade, pa ih pljuju, pa ih ovo, pa ih ono. Ma bolje, dobro je meni tu. Ma dobro da sam tu, jer onda ne moram ono. I na taj način krenemo zapravo sebe udaljavati od svojih želja i objašnjavati sebi zašto je to dobro. I ako jako dugo vremena provedemo u takvim procesima, onda zaista ne čudi da u jednom trenutku više ne možemo povezati konce sa svojim željama, da ne možemo više pronaći onaj kanal putem kojeg smo komunicirali sa tim svojim željama, zato što smo ga jako puno oglušili sa tim racionalizacijama koje smo radili da bismo sebe zaštitili od neugode. Vrlo je važno da razumijemo da neugodu kao ljudska bića ne možemo izbjeći. Dakle, mi je možemo neko vrijeme kamuflirati, neko vrijeme odgađati, ali to ne znači da ona nije tu, da putem ne raste i da nas neće dočekati. U trenutku u kojem shvatimo da neugoda ima itekako pozitivnu funkciju u našem organizmu, e u tom trenutku se zapravo događa ogromna promjena. Zato što onda više ne bježimo od nje, a kada više ne bježimo od nje, onda smo spremni napraviti nekakve korake koji će nas vratiti i u kontakt sa svojom intuicijom i koji će nas nekako usmjeriti prema onome što zaista mi želimo živjeti, bez obzira na to tko će što o tome misliti. Rekla bih da 99% mojih klijentica koje krenu sa programom samopouzdanja, prije nego krenu imaju taj problem što će drugi reći, što će drugi misliti i postavljaju to pitanje kako da se riješim brige o tuđem mišljenju. Ali ono što u tom trenutku ne znaju, nego tek kasnije zapravo kroz proces shvate i nauče, je da u trenutku u kojem ti promijeniš odnos sa sobom, zavoliš sebe i počneš se ponašati u skladu sa onim što ti želiš, a ne što su svi drugi htjeli, u tom trenutku je tebi najviše stalo do svog mišljenja.
[10:13]Dakle, važno ti je što ti misliš i kako se ti osjećaš u skladu sa svojim odlukama i samim time kako podižeš, to je kao zamislite si onu vagu. Kako podižeš jednu stranu, a to je ona strana što ja mislim, tako se ova druga strana vage smanjuje, jer prije nego krenemo raditi na sebi, vrlo često se događa da su strane upravo obrnute. Što ja mislim je najmanje važno na samom dnu, a na samom vrhu je što drugi misle, ali nemoguće je da jednu stranu počnemo spuštati, a da se druga ne podiže i obrnuto. I kada tu vagu da zaista zamislimo u glavi i kada ju upečatiramo i kada shvatimo da u onom trenutku u kojem sam ja to za sebe, ja podržavam sebe, više ne ovisim o tome da li me netko drugi podržava, e u tom trenutku smo zaista slobodni donositi vlastite izbore i čuti svoje želje. Drugi primjer kojeg sam se prisjetila kada razmišljam o tome koje su sve moje želje tijekom odrastanja i sazrijevanja bile, a da ih sada više nemam, odnosno da su sad kompletno drugačije je kada smo partner i ja birali prethodni stan u kojem ćemo živjeti. I pisali smo dakle, što je to što nam je važno, koji su kriteriji. Primjerice, mora biti otvoren, dakle da ima puno svijetla, njemu je važno da je blizu teretane, meni je važno da je blizu prirode i tako dalje. Jedan od mojih kriterija je bio želim da mi je plac blizu. Kolikogod mi je to sad zanimljivo i i simpatično i nevjerojatno, zato što danas živim jedan potpuno drugačiji život i trenutno mi uopće ne kuhamo, zato što biramo koristiti svoje vrijeme na neke drugačije načine, puno radije ili odmaramo ili učimo u to vrijeme, a naručimo hranu, nego što smo prije kuhali. Ali hoću reći da iz današnje perspektive mi je to simpatično, ali tada sam ja mislila da to želim zato što sam kroz to zadovoljavala svoju potrebu za ljubavi i povezivanjem. E sad, što to znači? Dakle, vrlo je važno da upoznajemo, da upoznajemo sebe zato što ćemo tek radeći na odnosu sa sobom moći prepoznati što ja mislim da želim, a što zaista želim. Ono što sam ja mislila da želim je bilo želim da mi je plac blizu, da mogu svaki dan otići na plac kupiti friške namirnice i da mogu dečku skuhati ručak. To sam mislila da želim, a ono što sam zaista željela je biti njemu dovoljno dobra. Dakle, biti u njegovim očima odlična cura koja je, ono, genijalna partnerica, koju želi, koja ga razumije, koja udovoljava njegovim potrebama i on njezinim i tako dalje. Ono što se dogodilo naravno putem je da sam u tih par godina dovoljno poradila na odnosu sa sobom, ne sa njime, jer svaki moj odnos sa drugom osobom je zapravo moj odnos sa mnom. I kada sam ja shvatila da ja ne moram kuhati i nakuhavati svaki dan da bih mu bila dovoljno dobra, jer on ne voli kuharicu u meni, nego voli mene sa onim što ja jesam i tko ja jesam, i kada sam shvatila da ne moram nešto posebno raditi da bih, pod navodnicima, zaslužila tu ljubav, e onda sam shvatila da to zapravo uopće nije bila moja želja. Dapače, priznala sam si, odnosno, dala sam si dozvolu da priznam da ja zapravo uopće ne uživam u kuhanju. Ali kada se to dogodilo? To se dogodilo u onom trenutku u kojem sam ja izgradila odnos sa sobom koji se temeljio na bezuvjetnoj ljubavi. Jer ja ako volim sebe pod uvjetom da, odnosno pod uvjetima da budem ovakva, budem onakva, radimo ovo, radimo ono, onda ja vjerujem i da me on, dakle, partner ili bilo koja druga osoba, voli uvjetovano. Volim te ako mi kuhaš, ne volim te ako mi ne kuhaš. Dakle, u trenutku u kojem sam ja izgradila bezuvjetnu ljubav prema sebi, u tom trenutku sam mogla prihvatiti i tu njegovu bezuvjetnu ljubav. I ja se danas osjećam vrlo voljeno, iako ne kuham. Da bismo sebi odgovorili na pitanje što ja zapravo želim, mi moramo poraditi na odnosu sa sobom i zapravo otkriti koje su to naše želje zaista bile naše, a što smo samo mislili da želimo, dok smo zapravo udovoljavali nekim svojim puno dubljim potrebama. Primjerice, osoba koja se prejeda, ona ne ne želi jesti toliku količinu hrane koliko unosi u sebe. Ona kroz to pokušava udovoljiti nekim svojim dubljim potrebama. Mlada osoba rizičnog seksualnog ponašanja vrlo često nema tu seksualnu želju, odnosno taj poriv, nego je vođena puno dubljom potrebom da nekome pripada. Ovo su samo neki primjeri, ali svatko od nas ih ima u svom životu na tjednom nivou. Ali da bismo došli do odgovora što ja želim, moramo sebi odgovoriti i na pitanje što ja ne želim. I ono što zaista danas vjerujem, a to je da ako ne poznajemo svoje želje da to samo nam pokazuje da još nismo dovoljno upoznali sebe. I za kraj ti želim reći nekoliko riječi o svom programu samopouzdanja koji je pomogao mnogim ženama ne samo da otkriju što je to što žele, nego da izgrade i samopouzdanje i samopoštovanje na temelju kojih su onda se pobrinule da to što žele zaista i počnu živjeti, jer se više nisu bojale niti zauzeti za sebe, niti su brinule o tome što će drugi reći, nego su to što one misle i osjećaju stavile na prvo mjesto. Dakle, program je namijenjen ženi koja želi napokon početi živjeti onako kako oduvijek priželjkuje, ali već toliko dugo odgađa to da se pita da li je to uopće moguće. Dakle, toliko dugo ne vjeruje u sebe, toliko dugo vjeruje da nije dovoljno dobra, toliko brine o tome što će drugi misliti, što će drugi reći, kakva je ona za druge, da je već zaboravila sebi postavljati pitanja kakva je ona sama u sebi i što je to što ona želi.
[17:31]Program je u potpunosti prilagođen individualnom prolasku kroz njega, što znači da jednom kada uđete u njega, dobivate pristup edukativnoj platformi na kojoj je preko 20 audio lekcija koje su praćene sa priručnikom i vježbama za primjenu tih lekcija. Bonus koji dobivate uz to su svi moji programi, dakle, mini programi, radionice i webinari koje sam dosad provodila. Uz to dolazi i dnevnik osobnog razvoja koji se sastoji od 100 pitanja za samorefleksiju i samoprocjenu te dnevnik zahvalnosti koji je zapravo dokazano učinkovit u promjeni percepcije prema pozitivnijem razmišljanju. Cijena programa je 297 EUR, a tijekom godine će se otvarati dva puta za sve koji su na newsletteru i dva puta za javnost. Idući termin otvaranja, odnosno prijava za program je 25. siječanj 2022., a ispod ovog videa ću ostaviti listu čekanja koju ću obavijestiti o detaljima prijave. Nadam se da ti je ova epizoda bila korisna i čujemo se u idućoj.
