[0:00]Dobrodošli na podkast u kojem zajedno istražujemo dubine ljudske psihe i visine ljudskih potencijala. Ja sam Sara Peranić i vjerujem da se dobre stvari ne događaju odabranim ljudima nego ljudima koji ih odabiru. Ovom podkast epizodom želim te podržati u tvojim dobrim odabirima. Pozdrav i dobrodošli u epizodu u kojoj ću napraviti osvrt na nedavni susret između Aleksa Hormozija i Tonija Robinsa. Prije svega, ne postoje riječi kojima bih opisala koliko sam sretna što se taj susret dogodio i snimio, zato što sam svjesna da su njih dvojica ogromni autoriteti u svojim branšama i uzor velikom, velikom broju poduzetnika. I vjerujem da će teme koje su oni obradili zaista odjeknuti kod velikog broja poduzetnika koji razmišljaju o tome da žele postići nešto više, a da ne znaju kako, ili pak da su svjesni toga da ne uživaju toliko na putu do cilja i da stalno očekuju da će to neko uzbuđenje ili radost ili što već, doći jednom kada ostvare određeni cilj. Ovo su teme koje ja kao psihoterapeutkinja i mindset mentorica svakodnevno obrađujem, međutim naravno da kada tu temu otvori osoba čiji portfolijo vrijedi 12 milijardi, da onda težina njegove riječi neusporedivo veća i da će odjeknuti neusporedivo dalje. Tako da sam baš, baš uzbuđena i sretna što eto je ta podcast epizoda općenasto i jednostavno sam morala se osvrnuti na sve što je tamo izrečeno. Pritom, jako mi je važno naglasiti da ovo nije psihološka analiza Aleksa Hormozija, nego zapravo ću sve što sam čula na tom podkastu iskoristiti da se referiram na neko svoje iskustvo rada sa svojim klijenticama koje zapravo iako u trenutku u kojem prolazimo i obrađujemo neke teme misle da se to samo njima događa, često se tu onda javlja i sram kao kako nisam zadovoljna, kako mi nije dovoljno, kako ovo, kako ono. S druge strane, ja koja sam radila sa zaista stotinama poduzetnica iz različitih branši, vidim da su to neke teme i obrasci koji se itekako ponavljaju. Tako da idemo sad u analizu. Prvo što mi je jako interesantno da promatramo je kako to da se Alex baš sad javio Robinsu. Znači, svi znamo da on njega prati godinama, uči, inspirira se, zna za njega hrpu godina i slično i ono što ja vjerujem da se ovdje dogodilo je da se ovaj susret nije slučajno desio nakon što je Alex Hormozi doživio jedan od svojih najvećih uspjeha u karijeri do sada. Dakle, oborio je Guinnessov rekord sa svojom trećom knjigom, zaradio je izuzetno puno novaca u tom loncu, zaista je napravio nešto što je u branši apsolutno niko nikad nije napravio na taj način. I kad neko kaže ne možeš zaraditi od knjige, Alex je itekako pokazao da se može. Naravno, ne samo od knjige, on je to zaista maestralno sve skupa izorganizirao, al ono što želim reći je da se jako često poduzetnicima događa suprotno očekivanom da najveće razočaranje osjete nakon što ostvare određeni cilj. Zašto? Zato što mi ljudi imamo uvjerenje, biću sretan kad, biću zadovoljan nakon što, osjetiću ispunjenost i zadovoljstvo jednom kada. I stalno vjerujemo da sve te emocije i osjećaji koji nam sada nedostaju, će se javiti nakon što eto tu neku prepreku pređemo. Međutim, ako ne znamo biti zadovoljni sad, sigurno nećemo niti kad ostvarimo to nešto. I zato kažem ogromnom broju mojih klijentica se dogodi upravo to da ostvare hrpu nekih stvari koje su im nekad bile tako daleke, mislile su ono ajme nema šanse da to ikad ili možda ću za 10 godina, a ostvare daleko ranije i vide da se i dalje osjećaju nedovoljno dobro, nesigurno, prestrašeno, osjećaju neizvjesnost, nesigurnost, nedovoljnost i onda se počnu pitati OK, šta nije OK sa mnom? Znači, sad kad sam to napravila, kako to da i dalje osjećam isto ono što sam osjećala i ranije? Ja kada god pričam o tome kako povećati prodaju, onda kažem da je prva stvar koju trebaju naučiti da zaista neće osjećati ništa veći sigurnost, zadovoljstvo, ispunjenost ili što već, jednom kad počnu ostvarivati veće cifre. Iako znam da to vrlo nezahvalno reći zato što ljudi misle ma lako je tebi reći zato što ti već zarađuješ puno, ali kao ja koja sam sad na ovom nivou i zarađujem ovoliko, ja to ne mogu za sebe reći. I ja često dajem svoje primjere gdje ja niti sam odrastala u bogatoj obitelji niti sam oduvijek zarađivala cifre koje zarađujem onda paće meni je bilo puno poznatije volontirati, raditi besplatno ili raditi za neku siću, nego živjet finansijsku slobodu koju danas živim. Međutim, ono što se ključno dogodilo na putu te promjene od volontera do finansijske slobode, zaista je to da sam shvatila da neću biti sretnija, ispunjenija, mirnija, sigurnija i tako dalje, jednom kada, nego sam morala naučiti, i to je zaista rad, kako pronaći i osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti i tako dalje, sad u ovom trenutku sa ovim okolnostima i sa onime čime raspolažem sada. I to je moment u kojem prestaješ biti nidi prema tom nekom većem cilju i u kojem onda zaista lakše i dođeš do njega jer znaš da nisi ovisan o njemu. Jer ja ću biti dobro ostvarila ovaj cilj ili ne ostvarila. Naravno da ako radim na nekom cilju da želim da se ostvari, ali jako je važno da znamo što je kao šlag na tortu, a što je temelj. Primjerice, naravno da ja uživam u finansijskoj slobodi, koja mi omogućuje i da putujem na način na koji želim, i da živim u nekretnini u kakvoj živim, i da imam auto kakav imam, i da mogu doprinositi ljudima oko sebe na način na koji ja to želim. Znači, to su sve predivne stvari. Međutim, oni neki temelji nisu drugačiji danas u odnosu na prije 10 godina kad smo moj sadašnji muž i ja prohodali. Znači, naša kvaliteta odnosa, to što mene zaista raduje, to zaista nije ništa drugačije. Znači, moram sad dati taj primjer, u 12. mjesecu smo kupili novi auto i to je auto za kojeg ono apsolutno si ne misliš da ćeš si ga moći priuštiti u 30-oj i s druge strane smo ukrašavali svoju novu nekretninu i onda sam između ostalog kupila jednog plišanog medvjedića božićnog i ja ne mogu opisat koliko više radosti sam ja osjećala oko tog medvjedića koji je koštao tipa red veličine 20 eura, od auta. Pritom naravno da se veselim i autu, mislim da mi je svejedno u čemu se vozim, ne bih se vozila u luksuznom autu. Ali onu unutarnju radost, ono ajme koliko me veseli svaki dan kad ga vidim, toliko ono baš, baš mi da ono neku radost, e to je ono što znam da nekome to možda totalno ludo zvučati kao da vam to ono ne mogu izmisliti. Ali za mene je to zaista tako. Znači, taj medvjedić je meni donio toliko radosti zato što nekad ranije, znači kad sam ja bila mala, mi smo bili odgajani na način, je l' nam ovo treba ili ne treba? Pa već imaš medvjedića. Jednostavno nismo imali na raspolaganju da kao aha sviđa mi se i želim to sad kupit, nego gle, je l' ti treba ili imaš nešto slično doma i to je to, ne nema dalje. Znači, ne pitaš se što želiš, nego što ti je potrebno i samo su se zadovoljavale prijeko potrebne potrebe, a za želje nije bilo prostora. I meni je taj medvjedić danas ono moj podsjetnik smiješ željet i smiješ željeti više, a ne je l' sad to ovaj medvjedić ili onaj. I tek kad pronađeš radost u zaista takvim nekim sitnicama, u u jednostavnosti, u trenutku, u onome što sad imaš i kada nahraniš tu zahvalnost i njeguješ ju svakodnevno, ali ne ono, aha moram biti zahvalan da onda dobijem više, nego zaista to osjetiš tu zahvalnost i ono makar ovako ostalo cijeli život, ja ću biti zadovoljna i naći ću način da budem ispunjena, e tad mi se otvorio prostor za više. Put do toga nije lagan, nije kratak, naravno da smo mi odrasli u raznoraznim uvjerenjima i da nam se uvijek čini da je nekom drugom lakše i da nam se uvijek čini da je tamo kod susjeda bolje i slično, tako da ja često volim reći da je olakšati sebi i životu i poslovanju najteži zadatak, koliko god zvuči kontradiktorno jer kao pa zar si ne želi svatko olakšati, ali zapravo taj proces olakšavanja je izuzetno težak jer nas suočava sa hrpom sabotera, sa hrpom nekakvih uvjerenja sa kojima smo odrastali.
[9:45]Tako da zaista nije lagan put do toga i kogod si sad razmišlja OK, pa kako da nađem zadovoljstvo sad, i kako da neovisim o tom cilju i slično, nekako mi je važno i normalizirati težinu tog pitanja i ono da to nije pa samo osjeti zahvalnost, pa samo budi zadovoljan jer mi je vrlo jasno da je to proces koji traje. Druga stvar o kojoj sam htjela pričati je nešto što često vidim i kod svojih klijentica, kod Aleksa je to mislim, on je ono začetnik toga pod navodnicima, a to je uvjerenje postići ću više ako radim više. Hormozi je netko ko radi i sam je rekao od kad se ustane do kada ide spavati i on je netko tko s jedne strane ono super gradi sisteme, delegira, zapošljava, super sve, ali s druge strane i dalje ima to uvjerenje da isključivo njegov rad je onaj koji generira rezultate. S druge strane, ono što ja vjerujem, živim, radim i učim svoje klijentice koje onda su dokaz tome je da način na koji razmišljam, način na koji se osjećam i cjelokupno moje, znači doslovno cjelokupno moje stanje itekako ovisi o rezultatima koje ćemo postići. I u tome je ta kontradiktornost, zato što ljudi često vjeruju da su im emocije smetalo i prepreka na putu izgradnje i skaliranja biznisa, a ono što ja vjerujem i imam hrpu klijentica koje su mi sad dokaz toga je da su upravo emocije one koje nam pomažu na tom putu. Pričala sam o tome, sad ću vrlo kratko, ali tko želi može na newsletteru dobiti snimku toga. Dakle, držala sam na prodajnoj konferenciji predavanje na tu temu, kako ljudi kupuju emocionalno, što znači da u prodaji itekako moramo imati prostora za emocije. A ako želimo naučiti kako povećati naše prodajne rezultate, onda se moramo upoznati sa svojim emocionalnim svijetom. Znači, ne možemo mi naučiti kako bolje prodavat, a da se prvo nismo upoznali sa svojim emocijama. I to je jedan od milijarde primjera kako naše emocije zapravo rade za nas u biznisu, a ne protiv nas. S druge strane kažem, nažalost jako često će ljudi reći jaoj nemam se sad vremena baviti time, nemam snage, nemam volje, nemam ovo, nemam ono, pusti sad to, pusti mlaku priču, pusti nježnost, pusti sve te priče, sjedi, radi i rezultati će doći. Međutim, meni se jako velik broj klijenata javlja onda kada sjede i rade, a rezultati ne dolaze, odnosno ne mogu reći da ne dolaze u smislu da ono je teška nula, ali ne dolaze u istom onom omjeru u kojem se one daju. Znači, jednostavno osjećaju tu veliku nekompenziranost i nesrazmjer između onoga koliko one daju i koliko sebi daju, odnosno koliko dobiju za uzvrat. Ili s druge strane, kada kažem ne dobiju natrag, ne kažem samo za novce. Znači, nekad meni klijentice zaista, što se tiče prihoda, nemaju problema, ali osjećaju da im to više nije vrijedno toga. Znači, da je kvaliteta njihovog života apsolutno pala, da im se raspada sve oko njih i onda im opet je jednostavno ta cijena rezultata koje plaćaju, ma kakvi ti rezultati bili, jednostavno nešto što više nisu spremne plaćati. Iza tog uvjerenja da se nema prostora za emocije u biznisu, da nemamo mi što razmišljati kako smo, da je sad to jako mlako i neproduktivno i nepotrebno, stoji hrpa uvjerenja, jedno od njih je da zadovoljstvo ubija ambiciju. Znači, kad bih morala reći koja je to jedna stvar koja me je podržala na putu skaliranja svog biznisa više puta. Znači, ja sam nekad mislila da je moj plafon, tipa ne znam 5 ili 10.000 eura mjesečno jer mi se to činilo ono nad, nad, nad, nad, nadrealnim i jako, jako velikim. I jednostavno sam mislila ono pa nema dalje, to je to. Međutim, ti kad dođeš na taj nivo, ti vidiš 10 nivoa dalje. I ja sam uvijek gradila put za dalje, za iduće stepenice na način, uau ono tako mi je dobro ovdje i stvarno sam zadovoljna i zahvalna i njegujem tu ambiciju za još više. S druge strane, jako često poduzetnici vjeruju da ako budu zadovoljni ovdje gdje jesu, da onda neće imati taj drajv i taj žar za više. Kao onda ću se opustiti, onda ću se ulijeniti, onda ću ovo ili ono i onda neću željeti više. Zapravo ti kada jesi namiren na nivou na kojem jesi, prirodno je, doslovno je ljudski, ako pogledaš malo ljudsku evoluciju i razvoj čovjeka, pa prirodno je da ćeš htjeti više. Zato što je nama razvoj doslovno zapisan u našim genima. Znači, nama ljudima nije prirodno da stagniramo, nego da se konstantno razvijamo. Tako da to uvjerenje da ako si zadovoljan da nećeš biti ambiciozan ne ide iz ono činjeničnog stanja, nego ide iz onog uvjerenja da moraš patiti i da mora biti teško i onda si ti heroj koji iz toga izvuče maksimum i bravo ti. I tu zapravo zadovoljavaš potrebu za moći gdje ono vidi kako sam ja teške stvari prošao i vidi gdje sam sad, a ne ono, e gle, ono dobro mi je i želim da bude još bolje i meni i ljudima oko mene. Jer u jednom trenutku razvoja, ti jednostavno počneš shvaćati da tvoj napredak i to da ti imaš više, nije neka sebična stvar, što jako puno, pogotovo žena poduzetnica kod nas vjeruje, kao sebično je željet više, sebično je htjet biti finansijski bogat i tako dalje. A zapravo, ako pogledamo kad ja imam više, znači imaju svi oko mene i privatno i poslovno jer onda mogu više i besplatnog sadržaja davati, i donirati, i prijateljima plaćat super stvari. Znači, kada ja imam više, imaju i svi oko mene. Međutim, zato je jako važno da gradimo i njegujemo te odnose, o kojima su isto Robbins i Hormozi pričali, zato što je to neka stavka koja očigledno Hormoziju jako fali. Znači, on je izuzetno otuđen od ljudi. On daje besplatan sadržaj, ali ne iz one neke istinske želje za doprinosom i i stvarne povezanosti sa drugim ljudima, nego to je strateški pametno. Znači, strateški je mudro dati hrpu besplatne vrijednosti i onda ćeš ti od toga nešto dobiti. Znači, na neki način je malo onako dajem sa figom u džepu, dajem da bi mi se dugoročno na neki način vratilo. A ono što je mene volontiranje još od kraj srednje škole naučilo je da zapravo je najveća plaća koju ti možeš dobiti kada nekome nešto pokloniš, onaj osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti kada podijeliš to nešto što imaš. Ja nekad nisam imala novac da da dijelim, pa sam davala svoje vrijeme i s vremenom kako sam upisivala i fax i različite edukacije, svoje znanje. Danas dijelim i vrijeme, i znanje, i ekspertizu i novac. Znači, danas dajem sve one resurse koje imam i svako od nas uvijek ima nešto za dat. Međutim, je pitanje da li dajem na način da sam otvoren i da primim što to davanje uzvraća. Znači, da li sam spreman nekako osjetiti, vidjeti na koji način je to utjecalo na tu drugu osobu? Ja nekad neću zaboraviti taj osjećaj kad smo došli kod Hormozija na radionicu uživo, koliko mi je neprirodno bilo to što on doslovno kad je došao na pozornicu i počeo sa svojim predavanjem, uopće nije ono zastao na tren, osvijestio trenutak, pogledao, uspostavio taj neki ljudski kontakt i ono bog ljudi dobrodošli, hvala što ste došli, ono super mi je da možemo raditi zajedno. Znači, to je taj zaista prirodan ljudski kontakt, ono, hej, ono hvala što možemo rast zajedno. Ja kada to radim, primjerice meni je na mojim mitapovima sasvim prirodno da svaku klijenticu koja dođe prvo zagrlim jer ja, jako mi je ono taj kontakt važan. Ja se onda time također, znači s jedne strane i tim ljudima dam priliku da razmijenimo nešto, al s druge strane i ja se time otvorim da primim i njihovu zahvalnost i da osjetim koliko zapravo utjecaja i promjene je sve ovo što zajedno radimo imalo na njihove živote i to je onda taj neki dvosmjeran način razmjene gdje zaista i jedni i drugi iz toga rastemo. Kod Hormozija mi se to čini da je dosta jednostrano u smislu, OK, ja ovo znam, daću vama i ono više nekako transakcijski, jako otupljeno od emocija, od tijela, sve je vrlo, vrlo iz glave. I ja često svojim klijenticama volim dati tu jednu usporedbu, doslovno vrlo konkretnu i fizičku jer su se ove stvari o kojima pričamo nekad teško razumljive. Znači, hajde pogledaj kolika ti je glava i sad omjer veličine svoje glave i svog tijela. I sad zamisli ako ideš samo sa svojom glavom u neku akciju, koliko ćeš rezultata imati, i s druge strane, ako angažiraš cijelo svoje tijelo, znači toliko veća sila onda ide u tu neku akciju ako uključiš cijelog sebe. Meni da nisam uključila ovaj dio emocija i i tijela u svoj biznis, jer nikad ne bih razvila svoje najbrutalnije, najprofitabilnije i najuspješnije ponude. Zašto? Zato što uopće ih ne bih primjetila. Jer upravo iz kontakta sa svojim klijenticama i iz praćenja sebe, iz praćenja njih i njihovih potreba, a za praćenje nečije potrebe ja moram biti emotivno angažirana u u tu priču, tako su se razvile zapravo te najbolje ideje. I svakome onome tko i dalje nije siguran da li ima smisla baviti se svojom glavom, da li ima smisla baviti se sobom ili samo nastaviti hasslat, bih rekla da napravi doslovno jedan mali test sa sobom i da vidi koliko je produktivan u danu kada je stvarno sve OK. U smislu, na primjer, sad si ti poduzetnik i odnos sa ženom ti je dobar, baš je nekako u dobroj fazi, sa klincima je sve OK, ono ponosan si i zadovoljan si sve što ima u tome, sa ekipom se štima, onako baš je neka dobra faza i koliko s tog mjesta zadovoljstva napraviš ili s druge strane, ujutro ste se prije nego si krenuo na posao svađali, sa ženom nisu baš nekakve trzavice, tebi se ona čini da stalno gunđa, a ona stalno govori da ti nešto nisi itd, itd i koliko si produktivan i efikasan tad.
[20:20]Znači, jednostavno to zadovoljstvo, meni jako puno klijentica kaže ja kad ja kada je kada je moj partnerski odnos OK, ja mogu osvojit svijet, a kad nas dvoje ne štimamo, apsolutno ništa drugo mi nije vrijedno. I naravno da je tako, zato što nije prirodno da je tebi najvažnije da imaš milione na računu i da biznis štima. Prirodno je da imaš potrebu da su ti odnosi kvalitetni, da su ti OK, da ti taj dio štima. I svako onaj kome to nije prioritet, znači da u jednoj jako velikoj mjeri otcjepljen od sebe. Naravno da mi imamo različite potrebe i različite omjere određenih potreba. Znači, nemamo svi iste potrebe u smislu ne znam, neko želi djecu, neko ne želi, neko želi se više družiti sa sa ekipom, neko manje. Znači, ne moramo svi imati iste želje, ali nije prirodno da nemamo potrebu za kvalitetnim odnosima jer jesmo bića odnosa. Neću sad previše duljiti o tu temu, ali ovdje se otvara još jedna tema, a to je da mi nekad više volimo vjerovati da je sve do nas i da samo količina rada utječe na naše ukupne rezultate, zato što imamo tad a priori kontrolu. Jer ako ja znam, znači koliko puta nešto napravim, toliko rezultata ću dobiti, onda imam taj osjećaj, OK, sve je u mojim rukama, ja sam u kontroli i tako dalje. A ako je do više stvari, ja se onda bojim da gubim kontrolu, da stvari nisu pod mojom kontrolom. A to nam je radi raznoraznih neprorađenih iskustava iz djetinjstva izuzetno zastrašujuće i čini nam se da tad gubimo tlo pod nogama, da smo tad neizvjesni, nesigurni, a zapravo se događa upravo suprotno. Više o tome ćemo učiti tekom drugog mjeseca na jednom besplatnom treningu. Kasnije ću na kraju epizode pričati više o tome, sad idemo u treći dio ove analize, a to je rečenica koju kada je Hormozi rekao, sam ja doslovno zastala. Bila sam u šetnji u Hudson Riveru i morala sam stati zato što je to rečenica koju ja toliko puta čujem od svojih poduzetnica da mi je baš bilo ono Isuse toliko smo univerzalni po toliko stvari. A to je kad je pričao da radi od kad ustane do kad ide spavat, onda je rekao ono ne znam šta bih drugo radio. I to je zaista, znači ne neopisivo čest problem poduzetnika. Na primjer, mi kada u mentorskom programu radimo, prva stvar na kojoj radimo je strategija i taj modul jako velikom broju poduzetnica rastereti svakodnevicu u smislu da odjednom stvarno imaju vremena viška ono za sebe, za nešto što ih veseli, za nešto u čemu uživaju i onda mi dođu i kažu, al ja nemam pojma šta ono, šta me veseli, u čemu ja uživam. I doslovno onda znaju druge polaznice u programu pitat ono šta je tebi hobi, čime se ti baviš, šta ti radiš u slobodno vrijeme. Pritom, velik broj tih poduzetnica jesu mame, pa onda OK, počneš se više posvećivati vremenu sa djetetom, al opet ti ostane nešto vremena i kao šta da radim za sebe. I to je doslovno kao mišić koji je atrofirao. Ono što je tu najveća zamka je da jako puno ljudi nažalost kaže ali kao ja ono ne znam šta me veseli, a s druge strane u biznisu stvarno uživam, pa kao zašto mi to ne bi bio i hobi? Međutim, to je kao da imaš samo svog partnera, muža ili ženu, šta već imaš, i da kažeš, al ja tolko tu osobu volim i tolko mi je lijepo s njom, družiću se samo s njom. Znači, hajde razmisli kakav bi tvoj brak bio ili partnerski odnos šta god, da provodiš samo vrijeme s tom osobom. Znači, samo se družiš s njom, nemaš prijatelja, nemaš druge obitelji, nemaš ništa osim te osobe, 24 sata ste zajedno, samo razmišljaš o njoj, sve pričaš s njom. Znači, taj odnos bi bio katastrofa. Pritom to ti govorim iz iskustva osobe koja jako puno kvalitetnog vremena provodi sa svojim mužem i obožavam ga i obožavam naše vrijeme, ali sam vrlo svjesna koliko je i za naš odnos dobro da se družimo sa našim društvom, da se on druži sa svojom ekipom, ja sa svojom, da imam i vrijeme kada se družim sa svojim curama i da imam vremena samo za sebe, znači za svoje treninge, za svoje hobije. Izuzetno je važno i to je onda ono što doprinosi i kvaliteti našeg odnosa. E isto je tako i za biznis. Neke od mojih najboljih biznis ideja su došle onda kada sam se od njega odmakla. Tipa, iz inspiracije iz nekog hotela, iz primjera nekog totalno nevezanog biznisa koji apsolutno ni po čemu nema dodirne točke sa mojim, ali sam vidjela kako se to nešto tamo radi. Primjerice, uau kako u ovom hotelu dobro brinu o klijentima i ono svaku našu potrebu su znali predvidjet i zadovoljiti u prije nego i mi osvijestimo. Ja sam rekla, ja točno takav experience želim za svoje klijentice i onda sam naravno prema tome radila neke izmjene u svojim uslugama. Znači, ti imaš nekakav filing da uživaš najviše u svom biznisu, ali to je zato što si njemu i najviše pažnje dao ili dala. Znači, naravno da nemaš pojma šta te drugo veseli i šta ti se drugo radi, zato što je to zakržljalo, zato što godinama nismo imali vremena da se to uopće pitamo i da se tome posvetimo. I tu postoji još jedna, ja bih rekla, najveća prepreka koju kad prođeš onda si na konju, a to je, OK, sad ti na primjer kažeš, dobro, evo ja ću sad počet se baviti, nemam pojma, ići ću na jogu. I sad ti dođeš na jogu i sad ti si osoba koja si u biznisu već godinama, koja ima potvrdu da joj je da je dobra u tome što je. Znači, imaš rezultate, imaš potvrdu drugih ljudi, dobivaš aplauz za to, sam ili sama se osjećaš dobro i samopouzdano. Naravno, imamo mi svi ono mušice u glavi i nesigurnosti i sve, al generalno znaš da ono da da je to tvoja tvoje područje i onda dođeš na tu jogu i ti si najgori u grupi. Znači, tebi apsolutno ništa ne ide. Svi drugi stanu u ne znam neku pozu, ti si kao čaj, kako ovi ljudi rade. Ono totalno zakržljalo, nemaš pojma šta se kako zove, ne znam, voditelj ti kaže ne neku pozu, ti ni ne znaš kako to izgleda, kako disat, pa padaš, nemaš balans, osjećaš se katastrofa. I naravno da ti je teško tamo ostati jer čovječe pa nisi lud, znači ako ti tamo ide super, a tu si užas, idi tamo gdje je super. Tako naš mozak razmišlja. Međutim, ajmo malo prevrtiti film kad smo bili na početku biznisa i to smo bili katastrofa. Ja ne znam osobu koja je došla i počela se baviti nečim, tipa pokrenula je neko neki biznis i kao odmah bio super. Ja se sjećam sebe, svojih prvih podkast epizoda, svojih prvih newslettera, prvih blog postova koje sam pisala po 12 sati ljudi. Znači, što sam ja kao da sam doktorske disertacije pisala, a ne jedan blog post od ne znam 1500 znakova, mislim o čemu pričamo? Meni su sati i dani ponekad za to trebali, jer sam bila katastrofa, jer sam bila početnik, nisam pojma imala, nisam imala samopouzdanja u tom djelu i onda sam svaku rečenicu provjeravala, itd, itd. I danas se osjećam kao da kidam u biznisu, al s druge strane, kad dođem na tenis, se osjećam kao ne početnik, nego kao ono da me srami, da ne želim da me iko gleda. I to je taj dio zašto mi ne ustrajemo u tim drugim stvarima, jer nam se aktivira sram, jer nam se aktivira nesigurnost, jer nam se aktivira sve ono od čega mi želimo pobjeći, a upravo prolazak kroz svu tu neugodu je ono što će nam omogućiti da narastemo kao ljudi, a kako rastemo mi, tako raste i naš biznis. Jer ja sam u biznisu već dobra. Naravno da uvijek mogu biti bolja, da postoji hrpa stvari koje mogu naprediti, ali ako dođem na neko polje u kojem sam potpuni početnik, tu je daleko veći prostor za brži i veći rast. Daću primjer, kako smo prvi mjesec ove godine odlučili provesti u New Yorku i uvijek kad putujemo, odemo tamo na treninge, uglavnom idemo u teretanu, međutim, ovdje kad smo upisali teretanu, sam skužila da imaju dosta interesantne grupne treninge i tako sam došla na CrossFit. Znači, ja inače idem na treninge snage i na Pilates i sad došla ja mačka na taj CrossFit kao ja sam u treningu, mogu ja to. Ja sam prvi dan krepala. Znači, ja sam mislila da ću se srušit, ono htjela sam da me muž vodi za ruku dobar kao bojim se da ću nekad past. Znači, grozno mi je bilo. Ali sam znala da će već sutra biti bolje i da će onda još jedan dan biti bolje i tako dalje i tako dalje. Ja sam ovdje išla, znači šest puta tjedno, ovo mi je već treći tjedan na treninge, ja se sad osjećam toliko bolje, toliko snažnije, toliko samopouzdanije zato što ja vidim ogroman napredak i fizički i psihički u svom radu. Sad sam ja neko ko dođe tamo i ono rastura taj trening. Neće mene to što sam ja bolja u CrossFitu unaprijedit u biznisu direktno, nego je to mom mozgu poslalo poruku, ja mogu raditi teške stvari. Ja ne bježim od izazova, ja mogu postat bolja u nečem što mi je grozno i teško i svaki put kad sam radila veliko skaliranje u poslovanju, svaki put kad sam se suočavala sa nečim što mi je bilo ajme meni, ja sam naravno imala tu tendenciju pobjeći, al nisam i to je ono što me dovelo do skaliranja. A nažalost hrpa poduzetnika na tom mjestu stane kao ma još nisam spreman. Bilo da je u pitanju veliko ulaganje, bilo da je u pitanju unapređenje na na način da uvodiš neke promjene u svoje poslovanje. Znači, hrpa ljudi misli ma još ni ono, još još smo mali za to, još nismo zreli, još nismo spremni, pa ćemo to nekad u budućnosti napraviti. I to nas opet vraća čak i na temu kontrole, zato što ja kada radim u biznisu stvari koje biram, onda imam stvari pod kontrolom i na neki način mogu i upravljati dojmom drugih ljudi, kao evo kakva sam ja. A ja kada dođem na nepoznato tlo, bilo to joga, psihoterapija, crossfit ili nešto treće, meni se javlja taj strah, ajme meni, kakav ću biti, kakva ću ispast, šta će ljudi o meni mislit? Znači, tisuću stvari jer nemamo, znači nemamo iskustvo na temelju kojeg bismo mogli na neki način upravljati time što i kako će ispast izhod i tu se onda javlja ogroman strah pred kojim bježimo. I tu dolazimo do četvrte i posljednje teme u ovom osvrtu, a to je razlika između negativne i pozitivne motivacije. To je nešto o čemu ja izuzetno često pričam sa svojim klijenticama, zato što nije Hormozi prvi i jedini po tom pitanju. Znači, velik, velik broj nas je ušao u biznis iz neke neugode. U smislu, nismo imali lagano djetinjstvo, nismo imali baš neke idealne uvjete, nismo sve što, nešto, znači nešto nas je bolilo. To nikad nije, aha, nisam baš imala novaca za, nemam pojma, skupa putovanja. Znači, ono nikad nikog to valjda nije dovelo u uspješan biznis, naravno. Dovede neke želje za lifestyleom, ali upitno je kako to završi. Ja ovdje pričam zaista o klijenticama koje su kvalitetne i stručne u tome što rade, koje su birale ovo jer su strastvene prema tome, jer su htjele razvit nešto što nije postojalo u društvu ili nije postojalo na taj način. I to su uglavnom ljudi koje je nešto žuljalo. Bilo da me žuljala nepravda, bilo da me žuljalo, ne znam, kakav je sastav detergenata za djecu, bilo da me žuljalo, ne znam, mene osobno je kad gledam profesionalno, jako žuljalo to što ljudi moraju u prvo jako, jako puno patiti da bi došli na vrata psihoterapeuta i potražili pomoć i meni je inicijalna ideja bila ono, želim ove stvari dijeliti prije nego ljudi ono već dođu, ne znam, doslovno do ideje e rastaću se ili ja nemam pojma, zatvoriću firmu ili što god, ali ono dublje kad pogledam inicijalno jako puno stvari iz mog djetinjstva razumijem da me negdje potaklo da idem u neku promjenu. Svoju priču sam pričala na webu i neću sad ovdje duljiti o tome, ali kada god pogledam bilo koju priču klijentice i čime se bavi, uvijek, ali u 100% slučajeva, vidim jako značajnu priču iz djetinjstva i to čime se danas bavi.
[33:06]Jedan od najinteresantnijih primjera, iako ih imam stotinu u glavi, je jedna žena koja je danas lingvist, ima ono cijelu školu i sve super, a nekada je ona zapravo bila dijete koje je došlo u stranu zemlju i nije se mogla sporazumjeti sa klincima u vrtiću i to je njoj bilo strašno, kao ima se potrebu povezati, ima potrebu pripadati. Došla je negdje gdje nikog ne zna, tamo je svih znala i imala prijatelje, a ovdje joj je taj jezik prepreka i njoj se to toliko urezalo, ja se doslovno ježim to kad ovo pričam jer se njoj to toliko urezalo, da je rekla OK, ono, naravno da onako dijete nije tad svjesno odlučilo e sad ću ja to raditi, ali nas jako puno te naše nesvjesne i posesivne želje vode kroz život i zato je to psihoterapijsko upoznavanje poduzetnika toliko moćno, jer napokon skužiš koje te sile vode, koje želje, šta je to nesvjesno i posesivno što te vodi i dovodi do određenih rezultata ili ne dovodi do određenih rezultata i onda preuzmeš kontrolu i počneš zapravo upravljati time prema onome što ti želiš. Uglavnom da se vratim na pozitivnu i negativnu motivaciju. Dakle, vrlo često se meni klijentice jave na u fazi poslovanja u kojoj žele skalirati. Međutim, ono što se njima događa je da stalno dolaze do određenog staklenog stropa. Znači, na primjer, ne znam, dođem do 100.000 eura godišnje i ne mogu prebaciti, ili dođem do određenog mjesečnog prihoda i ne mogu prebaciti, ili ako zaradim više, e onda se dogodi neki neplanirani trošak i ja opet zapravo sam na toj nekoj istoj cifri. To je jedan od različitih primjera. Ili s druge strane, one žele skalirati, žele napredovat, ali ih nešto koči, a kad pogledaš njihov biznis, na 101 način zapravo sebi postavljaju nogu i nikako da napreduju jer konstantno ne nešto ih koči. Zapravo ono jako sebi kompliciraju, ne delegiraju, nemaju sisteme. Znači, ono baš, baš, baš nesvjesno sebi ne žele olakšati i ne žele se rasteretiti, ali naravno da to nije svjesno, kao e želim ja sebi otežat. Nego one budu uvjerene da je to jedini način na koji mogu poslovati. Znači, ja kad bih sad nabrajala te primjere, ne znam ono, klijentica koja je brutalno u tom što radi, a sama radi dostavu. I sad to ovako kad kažem na glas, svakome se čini, o Bože, pa toliko je očigledno da je to glupa greška i da se to lako delegira, ali ona je u svom biznisu toliko da ona uopće ne vidi takve neke greške. I jako mi je važno reći da ja ovo radim sad sedmu godinu za redom i radila sam sa ono preko 600 poduzetnica direktno. Nikad nije bilo ono da moramo kopat 3.000 godina i da je to neka ful kompleksna stvar. Uvijek su kada shvatiš, kada znači otvoriš taj nesvjesni dio i kad pogledaš, te stvari su poprilično jednostavne, ali ih naš um toliko zakomplicira da da da ih ne vidimo, da su nam slijepa pjega, da jednostavno nam se čini da nema šanse da zarađujemo više, da nema šanse da se oslobodimo više vremena i tu je onda ovo uvjerenje, ono ma nema šanse, ti drugi ljudi koji postižu rezultate o kojima Sara priča sigurno imaju drugačije privatne okolnosti, ne znam bolju podršku, manje djece, boljeg muža, šta god ili drugačije biznise i tako dalje. Znači, uvijek mislimo, moguće je za druge, ali nije moguće za mene. Ono što ja ove klijentice učim je da promjene svoju motivaciju iz negativne i neugodne u pozitivnu, odnosno ugodnu. Što to znači? Tebe je godinama drajvala neugoda, znači išla si od nečega i jednostavno ti je to bio drajv da se ti nisi niti pitala, je l' mi se da, je l' mi se ne da, je l' mogu, je l' hoću, je l' želim, nego ideš od nečega i gradiš tu svoju priču. Međutim, ti ako nastaviš biti motiviran ili motivirana ugodnom motivacijom, pozitivnom, ti onda rasteš i napreduješ i gradiš više, bolje i dalje, ne zato što je loše, nego zato što se pitaš a koliko bolje može biti.
[37:25]I to je onda zaista ono poslovanje gdje nema granica i poslovanje u kojem uvijek rasteš dalje i uvijek vidiš da postoji još barem 10 nivoa ispred tebe. I sad se naravno postavlja pitanje OK, Sara, a kako da budemo motivirani ugodom i tu je odgovor jako lagan, ali primjena tog odgovora najteža moguća. A to je, OK, počni odmarati, počni se nagrađivati, počni uživati. To zvuči kao lagano ono, prejednostavno da bi u tome bila fora, ali zapravo kad ti to kreneš primijeniti, tebe takva bujica sabotera dočeka da je to nevjerojatno. Jer onda krene ne smiješ, sebična si, a sve će propasti ako ti staneš, nisi sigurna, nemaš pojma dokad će ovako dobro bit, nije kao ako ne patiš nećeš postizat rezultate. Mislim, hrpa tih sabotera koja te uvjeravaju da mora biti teško, da ne zaslužuješ uživat, da se ne smiješ opustiti, da nije sigurno prepustiti se i odmoriti, da još moraš nešto dovršit pa ćeš onda uživati i tako dalje. Zato kažem da je odgovor jako lagan, ali njegova primjena je izuzetno teška i to je ono gdje često onda moje klijentice trebaju moju podršku da zapravo zajedno prolazimo kroz svu tu bujicu sabotera koja nas uvjeravaju da je ispravnije patiti i mučiti se, nego raditi balansirano i paralelno sa izgradnjom biznisa unapređivati kvalitetu svog privatnog života. I nažalost, tu naši saboterri jako često nam kažu pa hajde pogledaj malo oko sebe, pa pa vidi je l' to realno ili nije realno. Jer mi često gledamo da li je nešto realno ili nerealno prema tome što radi prosjek i kakav je prosjek. Ali ako ne želiš prosječne rezultate i ono kako živi prosjek, onda se ne možeš time voditi. I da nažalost ako ako ćemo gledati šta je realno ili nerealno po tome koliko ljudi to živi, onda je apsolutno nerealno graditi kvalitetu privatnog života paralelno sa svojim poslovanjem. Međutim, ako ja pogledam svoju zajednicu, znači sebe, svoju ekipu i svoje klijente, onda je to itekako moguće. I tu je onda pitanje ne ono što je realno ili nerealno, nego u čiju i koju realnost želiš vjerovati, jer je realno jedno i drugo. Tipa, hrpa, hrpa milijardera živi jako isprazne živote, i s druge strane imaš tonije Robinsa, koji jednostavno je pokazao da itekako možeš izgraditi i ogroman uspješan biznis i kvalitetan privatan život. Pritom, vrlo mi je jasno da nikad ne znamo što i kako je zapravo, tako da čak si ne volim voditi tuđim i drugim primjerima, ali ono što definitivno mogu potvrdit i svog iskustva i iskustva svojih klijentica je da mi je hrpa njih kada su primjenile sve ono što smo radile, rekla je ono puno više zarađujem, puno je lakši biznis, a moj privatan život ono odnos sa djecom, odnos sa mužem nikad bolji i to je neko moje iskustvo. Znači, ja što imam razrađeniji biznis, što više zarađujem, moje zdravlje je bolje, moji odnosi su bolji, moj unutarnji mir je veći. I znam da je to jako rijetko i zato nam je u to teško povjerovati, ali s druge strane, alternativa tome da u to ne povjerujemo je da nastavimo na ovaj način poticati se o iste prepreke kontinuirano. E kako se ne bi spoticali stalno o iste prepreke, nego napokon razumjeli na koji su način naši privatni, osobni obrasci i naši poslovni rezultati povezani i kako nas sve naš mindset sputava, a kako bi nas zapravo mogao podržavati i konkretno koji saboterri nas sputavaju u kojem dijelu poslovanja i poslovnog rasta, za sve to sam kreirala jedan alat za poduzetnički rast koji sam nazvala Saboterometar. Saboterometar je zapravo alat koji će vam pomoći doslovno da izračunate mjeru u kojoj ste sabotirani, odnosno mjeru u kojoj vam vaša glava stoji na putu do većih rezultata. Ono što uz Saboterometar tijekom drugog mjeseca planiram je da nakon što ga primite, pročitate i ispunite te dobijete svoj rezultat, nakon toga dobivate dodatne vrijedne lekcije i dodatan sadržaj putem newslettera, a onda ću od 23. do 26. 2. održati besplatan serijal predavanja u kojem ćemo svaki od ta četiri dana obraditi po jednu od četiri ključne kategorije sabotera kroz različite primjere kako bi zapravo vidjeli kako sve taj mindset utječe na vaše poslovanje i što konkretno možete počet u tom smjeru mijenjati. Iako na ovim temama radim već godinama, ovo je projekt kojem se veselim više nego i čemu do sad i ikom do sad zato što sam ga napravila upravo na temelju prethodnih šest godina rada sa poduzetnicama, nakon što sam radila sa stotinama poduzetnica iz zaista različitih branši, sa različitim poslovnim i privatnim okolnostima i izazovima i ovo je rezultat isključivo toga, dakle tog iskustva i tih obrazaca koje sam počela primjećivati da se ponavljaju i onda sam tu uspjela pronaći sistem koji je zapravo primjenjiv na apsolutno sve poduzetnike bez obzira kažem na privatne i poslovne okolnosti. Veselim se da tijekom Veljače zajedno gradimo vaše poslovne rezultate kroz osobni razvoj. Ukoliko želite biti dio ovog treninga, dovoljno je da se prijavite na newsletter, putem kojeg ćete onda dobiti i više informacija i link za prijavu na trening. Ovo je bila zadnja epizoda koju vam snimam iz New Yorka. Nakon ovoga se vraćamo u Hrvatsku, dakle ću voditi ovaj trening i puno nekih drugih stvari koje privatno i poslovno me čekaju u Hrvatskoj, tako da se radujem povratku i radu sa vama. Hvala vam na pažnji, ako vam je ova epizoda bila korisna, podijelite je s nekime za koga mislite da bi mu također dobrodošla i čujemo se u sljedećoj epizodi. Pozdrav.
