Kako postići „nemoguće“ ciljeve: moj put prema usponu na Kilimanjaro // Ep: 190

[0:00]Dobrodošli na podcast u kojem zajedno istražujemo dubine ljudske psihe i visine ljudskih potencijala. Ja sam Sara Peranić i vjerujem da se dobre stvari ne događaju odabranim ljudima nego ljudima koji ih odabiru. Ovom podcast epizodom želim te podržati u tvojim dobrim odabirima. Pozdrav i dobrodošli u epizodu u kojoj ćemo zajedno proći kroz korake ostvarivanja velikih ciljeva koji nam se u trenutku razmatranja uopće da li da krenemo putem tog cilja ili ne, čine prevelikima, nedostižnima, nerealnima i nemogućima za nas. Kada kažem za nas, onda mislim na to da zapravo velik broj ljudi vidi i zna da su neke stvari generalno moguće. Primjerice ljudi koji prate moj poslovni put ili primjere mojih uspješnih klijentica vide da je na primjer moguće imat skaliranje poslovanja, porast financija i balans sa privatnim životom, da je moguće zarađivati puno a imati vremena za odmor, za putovanja, za hobije, da je moguće raznorazne stvari postići, ali ono što im stoji na putu da nauče kako da to i oni ostvare je uvjerenje da je to nemoguće za njih. I onda kada krenemo iz tog uvjerenja pronalazimo 101 opravdanje zašto je to tako. Primjerice, ja nemam tako dobre okolnosti ili nemam dobru podršku ili nemam ovo znanje, nemam informacije, nemam određene resurse. Tako da sam u ovoj epizodi odlučila s vama podijeliti svoj veliki novi privatni cilj koji je vrlo nov, dakle od prije nekoliko dana. I jako me uzbuđuje a s druge strane i na neki način pozitivno plaši u smislu da mi je u ovom trenutku nedostižan. I samim time mi se čini vrlo vrijednim da od samog starta sa vama podijelim cijeli proces od donošenja odluke do same pripreme i provedbe onda svih akcija koje ću napraviti da bi onda taj cilj koji mi je u ovom trenutku potpuno dalek zapravo postao blizak i da bih ga u konačnici i ostvarila. Cilj o kojem pričam a vjerujem da dosta vas već zna jer sam podijelila i na društvenim mrežama i na newsletteru je da se zajedno sa prijateljima i partnerom popnem na jedan od sedam najviših vrhova na svijetu a to je Kilimanjaro. Nešto što je zajedničko svim mojim privatnim i poslovnim velikim ciljevima koje sam do sada ostvarila pa jednako tako i ovom usponu na Kilimanjaro je to što u trenutku u kojem sam donijela tu odluku da želim taj cilj ostvariti su moje trenutne okolnosti bile prilično nepovoljne za to i nisam bila spremna za ostvarivanje tog cilja. Zašto vam to naglašavam? Zato što znam koliki ljudi odustaju od svog cilja prije nego ga uopće i pokušaju ostvariti samo zato što trenutne okolnosti nisu povoljne za njegovo ostvarivanje. Ono kako ja razmišljam je da kada bi trenutne okolnosti već bile povoljne da bih vrlo vjerojatno taj cilj već bila ostvarila. Tako da za mene to nije prepreka nego neka prva stanica, prvi korak od kojeg krećem u akciju. Dakle bilo da se radilo o pokretanju svog poslovanja, o skaliranju svog poslovanja, o donošenju nekih velikih poslovnih odluka, o preseljenju, o upisivanju nekih većih edukacija, o bilo kojoj velikoj stvari, od trenutka u kojem sam donijela odluku do trenutka u kojem sam ostvarila taj cilj je prošao jedan prilično kompleksan proces kroz kojeg ćemo sada proći koji me zapravo pripremio da prvo postanem ta osoba, a da onda i ostvarim taj željeni cilj. Prije svega mislim da je vrlo važno da budemo sigurni da je taj cilj kojeg postavljamo zaista naš i da znamo zašto ga želimo ostvariti. Ko duže prati moj rad vjerujem da zaista zna da sam osoba koja ne vjeruje u moguće i nemoguće ciljeve, već da je samo razlika između njih jesmo li i do koje mjere spremni posvetiti se i biti dosljedni u ostvarivanju toga nečega, u poduzimanju svih pripremnih radnji koje su potrebne. I to je nešto što radi razliku između ljudi koji u nečemu uspiju i onih koji ne uspiju. Kada je u pitanju uspon na Kilimanjaro, vjerujem da će velik broj ljudi reći da voli boraviti u prirodi, ali s druge strane kada pogledamo našu svakodnevicu, onda već tu padamo u smislu koliko zaista živimo u skladu sa time što pričamo, odnosno koliko zaista smo spremni prilagoditi svoj raspored i napraviti određene stvari da bismo imali u svom, primjerice, tjednu dovoljno vremena za boravak u prirodi. Osim toga, što jako volim biti u prirodi, provoditi puno vremena tamo jer me to potpuno rekuperira, odmori, dodatno poveže sa samom sobom, još nešto što jako volim je pomicati granice. Dakle, bilo da se radi o fizičkoj spremnosti, bilo da se radi o promjeni nekih uvjerenja koja su mi transgeneracijski prenesena i tako dalje, jednostavno volim u svakom aspektu svog privatnog i poslovnog života istraživati što je sve moguće, koji su novi nivoi mogućeg, kako se nešto dodatno može unaprijediti i promijeniti, i samim time mi je uspon na Kilimanjaro ogroman izazov, za koji znam da ću se morati dobro pripremiti, da nije jednostavan, da traži puno posvećivanja, ali s druge strane će mi biti još jedan od nizu dokaza toga što je sve moguće za mene, odnosno za svaku osobu koja je spremna dovoljno dugo ustrajati u nekoj svojoj odluci. Prije Kilimanjara, sličan ovakav neki cilj, ali daleko manji, mi je bio iscrčati polumaraton u trenutku u kojem smo imali poprilično malo vremena za pripremu, jednostavno sam htjela testirati svoje granice i istražiti da li je to moguće, s obzirom da ljudi inače pričaju da je potrebno, primjerice, šest mjeseci za pripremu i slično. Ja sam si rekla, OK, hajde da vidimo da li je to moguće pripremiti u dva mjeseca. I zapravo je isti ovaj način razmišljanja nešto što mi je pomoglo da u poslovanju postignem određene velike rezultate za koje je ljudima obično trebalo tri ili više godina. Zašto? Zato što sam ja sebi rekla, OK, to je njihovo iskustvo da, primjerice, treba prve tri godine da uopće staneš na noge i prvih pet da možeš od toga živjeti. Ja sam sebi rekla, idem ja istražiti što je za mene moguće i kako ja mogu kreirati svoje iskustvo. Prije nego krenemo na daljnje pripremne radnje, ono što bih naglasila je i period koji je prošao od donošenja odluke pa do prve akcije. Ono što često vidim i zbog čega ljudi vrlo sporo ostvaruju neke svoje ciljeve i ulaze u određene promjene je to što od trenutka razmatranja odluke do donošenja odluke, pa onda provedbe te odluke u djelo prođu dani, tjedni, mjeseci, vrlo često i godine. Dakle, mi smo nedavno bili u Grčkoj na zajedničkom odmoru. Donijeli smo tu odluku da zajedno osvojimo taj vrh. Po povratku natrag u Zagreb u svoju svakodnevicu, odmah taj tjedan smo se vrlo dobro raspitali, krenuli istraživati tuđa iskustva, krenuli čitati informacije, istraživač što je sve potrebno za pripremu, što je potrebno od opreme, što od suplementacije i napravili prvi trening na način da smo otišli na stazu na koju inače idemo. Samo što smo ovaj put uzeli utege, odnosno težinu, primjerice ja 8 kg da se polako počne pripremat za nošenje tog tereta jer za sedam dana na Kilimandžaru trebamo imati ruksak koji uglavnom po tuđim iskustvima bude od 10 do 15 kg. E sad da se malo vratim na povratak u svakodnevicu i na zapravo te neke prve i osnovne korake. Prva stvar koju smo napravili po povratku u svakodnevicu je razmatranje i revidiranje svog godišnjeg plana. Svatko tko prati moj rad zna koliko volim planiranje i koliko smatram da je planiranje zaista neophodno za ostvarivanje velikih privatnih i poslovnih ciljeva. I znam da je često ljudima prepreka u planiranju upravo to što žele ostati spontani, fleksibilni i moći reći da dobrim prilikama. I ovo je zapravo super primjer gdje iako mi je godina izuzetno opsežna, sadržajna i bogata i privatno i poslovno, ovaj je zaista dokaz da unatoč tome ne moramo reći ne dobrim prilikama kada adekvatno planiramo. Što to znači? Dakle, ova 2024. je za mene puna nekih velikih promjena, od toga da sam uvela neke nove usluge, da sam napravila nekakve prilično radikalne poteze u poslovanju, da planiram i organiziram svoje vjenčanje za iduću godinu. Tu ima još nekih privatnih planova i aktivnosti koje ću podijeliti u nekoj od narednih epizoda. Po prvi put organiziram paralelno nekoliko uživo evenata, čak i višednevnih međunarodnih evenata za svoje klijentice. Dakle, zaista je vrlo vrlo sadržajna godina. E sad, upravo zato što sam planirala na vrijeme i privatne i poslovne obveze, ja zapravo imam dovoljno vremena u svom rasporedu da kažem da nekim dobrim prilikama koje mi se nađu na putu kao što je primjerice taj uspon na Kilimandžaro koji traži popriličnu pripremu nekoliko mjeseci unaprijed. Dakle, već kada gledamo nekakve okolnosti, je li ovo idealna godina za pripreme i uspon? Nije, ali mi je dovoljno važno, dovoljno mi je važan taj cilj da ću naći način da ukomponiram i isplaniram kako pripreme ubaciti u svoj raspored da bi na kraju godine ostvarila i velike ciljeve koje sam već zadala i ovaj cilj. Drugi korak po povratku u svakodnevicu, dakle nakon revidiranja plana je bio istraživanje. Istraživanje znači da koji god cilj da želiš istražiti, pokušaj prikupiti što više informacija. Kao što sam malo prije bila rekla, tuđa iskustva ne moraju nužno biti istinita i za tebe, ali je dobro ipak da sakupiš informacije, različita iskustva i da iz svega toga kada prikupiš dovoljan broj informacija, jednostavno odlučiš za sebe što je to što za tebe ima smisla, što ti koristi, a što ćeš odbaciti. U našem konkretnom slučaju je istraživanje značilo da smo pročitali i pogledali puno tuđih priča i iskustava od same pripreme do tog iskustva uspona. Fokusirali smo se na to kakva je priprema najbolja moguća, zato što naravno da nisu iste pripreme za uspon na Kilimanjaro i primjerice polumaraton. Dakle, gledali smo da li je važniji trening snage, kardio trening, što za visinske pripreme, dakle, sve sad da ne idem u detalje. Druga stvar oprema. Treća stvar suplementacija i četvrta stvar podrška. I isto ovo ponovno naglašavam vrijedi za bilo koji cilj kojeg ti želiš ostvariti. Dakle, pročitaj i prouči tuđa iskustva, vidiš što je to što ti je potrebno, tko ti u tome može pomoć, na koji način, koji su koraci koje ti trebaš poduzeti da ti taj cilj postane dostižan. Ono što mi je isto tako važno naglasiti je da, dakle četvero nas ide na taj uspon. Niti jedan od nas nema nešto puno iskustva sa alpinizmom, zapravo da budem potpuno otvorena, moj uglavnom doseg je šetnja na Slijeme jednom tjedno i tu priča otprilike staje. I baš zato mi se i čini vrijednim da podijelim ovo iskustvo pripreme sa vama, zato što cijela ova priča ne bi imala smisla kada bih ja bila osoba koja je, ono, u planinarskoj školi godinama, ima puno iskustva sa usponima. Jednostavno, tada bih ja već bila ta osoba i tada mi taj cilj ne bi bio tako dalek. Dakle za alpiniste je taj uspon vjerojatno piece of cake, ali za mene koja nemam to iskustvo i koja redovito trenira reformer pilates koji je prilično jednostavan i ne zahtjeva neku silnu fizičku spremu, za mene je to daleki cilj. I time dolazimo zapravo do nečega što je vrlo važan korak pripreme, a to je da sve što čuješ, svačije iskustvo, svačiji savjet provučeš kroz svoje filtere i kriterije. Što to znači? Netko tko se već penjao na ostalih šest najviših vrhova svijeta i koji je već osvojio, primjerice, Mount Everest, za njega je Kilimanjaro lagan. Za njega je to manje opasno, manji uspon, nema nekih strašnih opasnosti i nekih surovih uvjeta. S druge strane, za nekoga tko ima sjedalački način života, tko nije sportski tip i tko nema puno iskustva sa alpinizmom je to gotovo nemoguće i po život opasno. Tako da je vrlo važno da pratiš što god ti netko rekao, koje je njegovo iskustvo, koja je njegova pozadinska priča i za koje stoji to što ti govori. Primjerice, ovo me dosta podsjeća na nešto što mi klijentice koje ulaze u program poduzetnija podijele, zato što u svojim okruženjima one često budu te najuspješnije, koje postavljaju velike ciljeve i koje jednostavno nemaju u svom okruženju to s kime podijeliti, zato što su njihove ambicije za te ljude prevelike, nerealne. I tu onda budu komentari, što ti misliš, ko si ti, daj se spusti na zemlju, otkud ti misliš da bi ti to mogla, ili pak primjerice, kad kažu, uložiću da li u poduzetniju ili bilo koji drugi program, isuse koji su to novci, da li si ti normalna, je l' ti znaš što ti s tim novcem možeš? A s druge strane, kada dođu u program i podijele svoje ambicije, ulaganja i tako dalje sa ostalim uspješnim poduzetnicama koje već imaju to iskustvo, koje već ostvaruju te neke ciljeve o kojima one tek razmišljaju, odjednom se potpuno promijeni narativ. Primjerice, nešto što je nekom iz njihovog okruženja jako puno novca, nekom u programu je to malo, odnosno nekome je to nešto što je on već više puta uložio u sebe i svoje poslovanje. Ili neki cilj koji se nekome izvana čini potpuno nedostižan, velik broj žena u programu je taj cilj već ostvario. I samim time te žene onda dobiju podršku i potporu, čak i puno savjeta i sugestija što i kako je njima funkcioniralo i koje greške zapravo da one preskoče. I isto to zapravo sad i mi primjenjujemo u ovoj pripremi za Kilimanjaro. I tu dolazimo do vrlo važne uloge mentora, odnosno nekoga tko je to iskustvo već prošao i koji ima puno više znanja, informacija i alata od tebe. Primjerice, prva stvar koju sam ja napravila kada sam krenula sa istraživanjem je da sam kontaktirala svoju prijateljicu koja je završila u planinarskoj školi za vodiča i koja, ako već nema ona određenu informaciju, jer nije bila na Kilimandžaru, ona zna osobu koja nekog zna, odnosno ona zna vrlo vjerojatno nekoga tko se penjao. I to opet mogu povezati sa svojim poduzetnijama gdje one kada dođu i odluče napraviti određene promjene u svom poslovanju, ja nisam osoba koja za njih radi, primjerice, redizajn ili marketing ili bilo što slično tome. Ali iako ja to ne radim, ja imam informaciju tko to radi, ili ako već nemam ja, ima netko u programu. A to kraćenje puta, dakle, da netko drugi nešto istraži za tebe i poveže te sa stručnjakom iz tog područja, je nešto što također vrijedi. Ja sam zahvaljujući ovom kontaktu došla do osobe koja je osvojila vrh Kilimanjara vrlo brzo i vrlo jednostavno. Da nisam imala taj kontakt, morala bih zapravo puno više istraživati i gubiti puno više vremena. I tu dolazimo do jedne izuzetno važne stvari koja zapravo proizlazi iz jednog sabotirajućeg uvjerenja koje kaže nemoj reći naglas cilj da ne urekneš. Dakle, mi smo negdje naučili da moramo šutjeti od cilju kojeg smo postavili dok ga ne ostvarimo, jer da ako ga kažemo naglas, smanjujemo vjerojatnost da se on dogodi. Ovaj primjer sa Kilimandžarom vam zapravo pokazuje da je istina potpuno suprotna, a kada to kažem, onda prvenstveno mislim na to da od trenutka u kojem sam ja u newsletteru i na društvenim mrežama podijelila svoj cilj, sam dobila zaista pregršt informacija bilo ljudi koji su bili na tom usponu ili na nekim sličnim ekspedicijama, od opreme, od pripreme, od nekih savjeta ili mindset podrške. Dakle, dobila sam zaista puno vrijednih informacija, za koje bih bila uskraćena da sam vjerovala ovom sabotirajućem uvjerenju da ću ureknuti ako kažem naglas. E sad, da se još malo vratim na nešto o čemu sam pričala, a to je uzeti svačije iskustvo sa rezervom. Primjerice, nešto što se dosta ponavljalo u komentarima koje sam čula je da sam uspon nije toliko zahtjevan, ali da je problem ta visinska bolest koja se gotovo svakome javi, samo je ovisno, netko ima slabije, neke, netko jače simptome. Primjerice, mučnine, glavobolje, vrtoglavice, nesanica i tako dalje i tako dalje. Dakle, to je nešto što većina ljudi kaže da se za to jednostavno ne možete pripremiti, da je to nešto što se događa na velikim visinama i da je nešto što je to nekom prođe ovako, nekom onako u smislu nemamo utjecaja i kontrole nad time. E sad, ono što je za mog partnera i mene karakteristično je to da što god nam netko kaže, to je definitivno nemoguće, ono u smislu nemoj niti pokušati. Mi smo ipak otvoreni prema tome da istražimo, vidimo, probamo pa onda sami donesemo svoj zaključak. I moj partner je netko koga suplementacija općenito dosta zanima, tako da je on istraživao i zapravo pronašao određene suplemente, odnosno tablete koje su se pokazale kao jako jako dobrima za smanjenje tih simptoma visinske bolesti, odnosno čak velik broj ispitanika uopće niti nije imao nikakve naznake i simptome te visinske bolesti, unatoč velikim visinama i hladnoćama, zahvaljujući tome što su na vrijeme počeli piti tu suplementaciju. Zašto ti dajem ovaj primjer? Zato što je vrlo važno da kada god ti netko kaže da je nešto nemoguće i da nad nečim nemaš kontrolu, da ipak napraviš istraživanje za sebe i vidiš kakvo će biti tvoje iskustvo i što je to što ti možeš. Slijedeća stvar koja je vrlo važna kod svakog cilja je postepenost. Što to znači? To znači da naravno da nećemo sa kauča ići na Kilimandžaro. Mislim, inače smo fizički aktivni, pa naravno da nećemo, ali zapravo ono što ti želim reći je da kada postavljaš velike ciljeve, da ipak imaš nekakve među korake, odnosno neke pripremne radnje koje će ti olakšati taj proces. Ako trenutno zarađuješ 1.000 EUR mjesečno, onda nemoj odmah staviti cilj od 15.000 EUR, zato što ti nemaš još poslovnu strukturu i optimizaciju da izneseš sa lakoćom tih 15k. I ja često pričam kada god pričam o nekim poslovnim potezima i ciljevima o lakoći poslovanja i o balansu sa privatnim životom. I onda se nekim ljudima to čini nemoguće, izmišlja, preuveličava, što god, a zapravo ono što je drugačije u našem iskustvu je to što ja kada god mi dođe neka klijentica u rad, koji god cilj da postavi, to je OK, ali prvo napravimo pripremne radnje. Ne možemo ići na skaliranje, pogotovo nekad pričamo o nekim većim ciframa, primjerice od 300.000 EUR na dalje, ne možemo pričati o skaliranju ako prije toga nemamo optimizaciju, sistematizaciju, delegiranje i tako dalje. Dakle, ako nemaš procese koji će olakšati dolazak do tog cilja, onda zaista nema smisla niti povećavati ciljeve u nedogled, jer će biti prezahtjevno, preteško i samo ćeš sebi zapravo dokazati da je to nešto nemoguće. Dakle, način na koji se mi pripremamo je prvenstveno da krenemo od poznatog. Znači ako nam je inače neka naša rutina da idemo jednom tjedno na slijeme bez bilo kakve težine, onda prva stvar koju smo sad napravili je da smo dodali težinu. Idući put ono što ćemo napraviti je da povećamo intenzitet u smislu da idemo dva do tri puta tjedno, da svaki put nosimo istu težinu i s vremenom počnemo povećavati tu težinu i s vremenom ubrzavamo vrijeme u kojem se dižemo na slijeme. Nakon toga ćemo uvesti neke druge vrste treninga da bismo osnažili organizam i da zapravo taj uspon za nas ne bude niti toliko zahtjevan niti toliki šok na organizam. I ponovno to možemo povezati sa poslovanjem. Vrlo često ljudi idu na neki veliki cilj bez ikakve pripreme, bez ikakvih procesa, bez ikakve adekvatne podrške i onda se izmore, u potpunosti zanemare brigu o sebi, odmor, hobije, privatan život, odnose, dakle apsolutno sve, i na kraju ili odustanu od cilja ili dođu na cilj potpuno izmoreni, izmučeni, narušenih odnosa i na kraju im sve izgubi smisao. Ono što ćemo još u pripremi raditi i što smatram da je neophodan korak na putu ostvarivanja bilo kojeg velikog cilja, a to je praćenje napretka. E sad, ovo si vrlo vjerojatno već nekad čuo ili čula, ali ono što je problem je kako to radimo. Greška koju vidim kod velikog broja klijentica kad mi tek dođu u mentorski program je da mi kažu da to već rade, ali da svejedno nema željenih rezultata. Nikad mi se još nije dogodilo da uđemo dublje u analizu tog procesa kako to rade, odnosno kako mjere svoj napredak, a da ne naiđemo na neku grešku. Evo primjera kako mi pratimo napredak u pripremama i koja bi mogla biti potencijalna greška, a ovo se može, kažem, primijeniti na bilo kojem drugom cilju. Na primjer, ono što mi sad zapisujemo kada idemo na slijeme je minutaža, koliko vremena nam je trebalo za uspon, kilaža, što je to koliko kilograma smo uzeli u svoje ruksake, ali i neke druge informacije poput koja je vani temperatura. Jer nije isto ići na slijeme kad je vani 30 stupnjeva ili kad vani bude 12 stupnjeva. To je nešto što itekako utječe na našu spremnost, na našu brzinu, na našu energiju. Pored toga, budući da ja redovito pišem dnevnik, onda ću pratiti i kvalitetu osna, količinu drugih nekih obveza, zato što je meni osobno vrlo važno da vidim širi kontekst svojih rezultata, jer znam da na brzinu i snagu kojom se ja penjem na određenu visinu ne utječe samo koliko mi je vremena trebalo, odnosno koliko sam kila nosila sa sobom, nego niz drugih stvari. Da li dobro spavam, da li dobro jedem, da li me nešto drugo opterećuje, da li imam vremena, da li sam dobro raspoložena, dakle jako puno toga. Ono što vidim da ljudi pogrešno rade je da, primjerice, prate, ako sad pričamo o prodaji neke usluge ili proizvoda, koliko su prodali, koliko je možda ljudi bilo na webu ili koliko ljudi bilo na besplatnom webinaru, koliko dana, tjedana ili mjeseci su to nešto prodavali i tu priča otprilike staje. Na ukupne prodajne rezultate utječe puno širi kontekst od ovog kojeg sam upravo opisala. Dakle, kada pratiš svoj proces, prati širi kontekst koji će ti omogućiti da onda zaista imaš jednu jasnu, širu i preglednu sliku toga što je sve moglo dovesti do rezultata kojeg si ostvarila. I za kraj mislim da je vrlo važno da se podsjetimo da bilo koji veliki cilj da smo stavili ispred sebe, da bismo ga ostvarili, mi moramo postati ta osoba koja će to ostvariti. Kada to kažem, prvo što mi padne na pamet je tamo negdje sredina fakulteta, gdje sam prvi put naišla na knjigu Davora Suhala, koji je putopisac, čija djela zapravo jako volim čitati. I ono što me kod njega fasciniralo je koliko je hrabar za neke pustolovine i poduhvate diljem svijeta za koje ja apsolutno nemam hrabrosti niti sam ikada imala. I sjećam se koliko sam zapravo strastveno istraživala razna njegova putovanja od bicikliranja do Afrike sa 16 godina, pa sve do planinarenja po Južnom polu. I znam da sam tada doživljavala da je on ta neka osoba koja takve stvari radi i koja ima određene druge predispozicije koje ja nemam, a zapravo danas radim nešto što sam tada samo pratila od njega. Što je to što je različito? Različito je to što sam shvatila da on nije nekakva druga osoba u odnosu na mene, odnosno nema bolje predispozicije, nema bolje okolnosti, nego je samo donio odluku, napravio potrebne pripremne korake, putem postao ta osoba koja će to nešto napraviti i tako došao do tog cilja. Pričam ti ovo, imajući prvenstveno na umu to da danas velik broj ljudi prati moj poslovni put, poslovne rezultate i često im se čini da sam ja ta osoba čija je priča specifična i drugačija, i samim time zapravo sebi onemogućuju da tako nešto ostvare jer im se čini da sam eto ja ta neka koja to radi tako i ostvaruje tako, a da je za njih to nemoguće. Zapravo ja često volim dijeliti priče iz davnine, odnosno priču iz svog djetinjstva, okolnosti u kojima sam odrastala, uvjerenja koja su me formirala, zato što mi je važno da znaš da sam i ja ta osoba koja je do prije nekoliko godina živjela jedan potpuno drugačiji život, drugačiji lifestyle, drugačiji mindset sam imala. I samo zato što sam dovoljno dugo ustrajala u promjeni i u osobnom razvoju sam danas ovdje gdje jesam. I zaista vjerujem da će me ista ta metodologija, odnosno isti ti principi dovesti i do toga da zaista se popnem na taj Kilimandžaro. Bez obzira na to koji privatni ili poslovni cilj imaš, ono što te želim podsjetiti je da je ispred nas četiri mjeseca do kraja ove godine, da je to izuzetno puno vremena da se u toliko vremena stigne ostvariti i napraviti i promijeniti jako puno toga. I pozivam te da taj cilj ili ciljeve provedeš kroz korake kroz koje smo sad zajedno prošli i dokažeš prvenstveno sebi, a onda i drugima da sve ono što ti se čini nemoguće i nerealno je zapravo moguće i realno kada dovoljno dugo u tome ustraješ. Ukoliko želiš moju podršku na tvom poslovnom putu, pozivam te da saznaš više informacija o mom mentorskom programu Poduzetnija i jesenskom upisu koji nam se bliži na linku u opisu ove epizode, a mi se čujemo već u sljedećoj. Hvala ti na pažnji i želim ti da ustraješ u onome zbog čega ustaješ.